Na nekom od bezbrojnih sastanaka Zelenih, Tom koji je sjedio pored mene, onako mi je iznebuha rekao:"Vidjet ćeš! Jednog ćemo se dana, umjesto u proljeće, probuditi u Ledeno doba. I gradit će masovno nuklearke, vidjet ćeš!"

I probudim se tako jutros i pogledam kroz prozor; SNIJEG, ponovno pada snijeg! Hoće li ikad prestati? Jesam li se probudila u Ledeno doba?

 Nitko ne zna kako će se klima mijenjati; hoće li se prvo sve otopiti i poplaviti kontinente a zatim naglo smrzavati ili će led i snijeg prvo zatrpati moju Kozjaču, voćke, pse i mačke, ježeve i sjenice?

Graditi nuklearke je nekom zaštitaru prirode najveće svetogrđe. Međutim, kad zima stisne i kad ti se ledi krv u žilama i to je prihvatljivo.

Glavno da je čovjek živ! I taj život u nama bori se svim sredstvima kako bi na planetu ostao što duže. Hrani nas svim mogućim strahovima ne bi li smo ga osigurali i smirili.

Tako i ja jutros, poslije posjete drvarnici koja je na minimumu, intenzivno razmišljam o izvorima energije.

Imam još drva za tri tjedna grijanja, lož ulja za mjesec dana, imam veliki električni radijator koji treba skinuti s tavana, imam dvije boce plina za kuhanje...

Bit će dobro, Mirjana, bit će dobro! Valjda će i to proljeće konačno svanuti...sunce ogrijati smrznute kosti...pokrenuti sokove u stablima...

I još nismo dotle došli da gradimo nuklearke! Bogu fala.