Gledam tako neki dokumentarac o Norveškoj i spremam doručak. Volim Norvešku, imam tamo prijatelja, a i sama sam nekoliko puta planinarila po fjordovima. Gledam i ne vjerujem. Prikazuju norveške koze i smeđi slatkasti sir, upravo onakav kakav  mi je na stolu.

Ta me koincidencija navela na razmišljanje o našoj hrani. Odakle nam sve dolazi i zašto je to tako? Pa sam se dala na malo istraživanje mog frižidera i smočnice da otkrijem porijeklo namirnica koje jedem.

Već na prvi pogled bilo mi je jasno da su moja smočnica i frižider pravo globalno selo. Namirnica sa sve četiri strane svijeta! A nijednu nisam sama donijela iz inozemstva.

Sir iz Norveške, crni raženi kruh iz Njemačke, putar iz Austrije, miso iz Japana, heljda iz Ukrajine, lješnjaci iz Turske, kuskus iz Tunisa, kava iz Brazila, riža iz Italije, pršut iz Slovenije, paprika iz Mađarske, paradajz sos iz Španjolske... I sve solim s himalajskom solju iz Pakistana.

Ima li ičega iz Hrvatske? Frenetično sam prekapala po vrećicama, kutijama i staklenkama. Ha, našla sam maslinovo ulje s Korčule! I smokve s Krka! Na deset uvoznih, dva su domaća proizvoda. Da računam zelje, kelj, raštiku, peršun, luk i ostalo povrće i voće iz mog organskog vrta uz kuću, ipak bi bilo nešto više domaćih.

Ovako ispada da se hranim totalno internacionalno. Nije da ne volim jela spravljena iz tih namirnica i da ne volim druge kuhinje, a naročito azijatske. 

Ali nisam sigurna da mi se to sviđa, da je to dobro za tijelo i duh. Mislim da izaziva kaos na svim razinama. 

Sada, pišući ovaj tekst pokušam pronaći sliku nekog sira u Magicusovu spremniku. Ukucam "sir" u tražilicu i dobijem sljedeće:

Sirena! Nju još nitko nije preradio u konzerve. Ili se možda varam? Bilo bi to profitno. 

Toliko o jelu i smočnicama.