U biti volim oluje...naravno,  radije  samo gledati divljanje vjetra i mora, neumorni kovitlac pahuljica  nad krajolikom ...nego biti prisutna u oluji.

Kažem gledati iako u sjećanju čuvam upravo one oluje u kojima sam bila prisutna.

Parobrodom iz Lošinja do Rijeke po zimskoj buri...e, što je brod škripao, bacakao se, propinjao...

Autobusom kroz Bakarski zaljev, a bura izaziva putujuće zastore morske pjene visoke i desetak metara nad površinom....

Probijanje pogrbljena pod naletima vjetra u Novom Vinodolskom, hvatajući se za rukohvate na skalinama kako me bura ne bi bacila na tlo...

Krajem srpnja (prije klimatskih promjena) na Krku bi bjesnila ljetna oluja...izlila bi hektolitre kiše na uglačane ploče uličica u Puntu...koji je to bio užitak nakon munja i gromova gacati bos po bujicama djeci do koljena...

A onda snježne oluje u visokim planinama...Jahorina...sad je Sunce, a već začas smak svijeta. Crnilo, pahuljice nošene snažnim vjetrom poput sitnih projektila bodu lice. Brzo u planinarski dom, do vatrice u kaminu dok limene ploče krova stenju u huku vjetra...

I one kontinentalne...vrtlozi prašine nad poljskim putevima...tako miriše zemlja...a onda gromovi i munje najavljuju prolom oblaka. Skloni se kamogod stigneš! Inače si u trenu mokar do kože...

I evo krenulo je ovog časa i u Zagrebu. Pljušti li ga pljušti...Ovog trena ne vidim tu nikakve romantike...samo brige. Nisam sigurna da će današnja najavljena oluja naći neki kutak u sjećanjima...

P. S. Hvala Igoru Lahu za dojmljive slike oluja u Magicusovu spremniku!