Kad sam iz vreće međimurskog krumpira izvukla ovaj jedan (a u biti su dva srasla u jedan), podsjetio me likom na tužnog E.T-ja. A izvanzemaljci su mi tajna ljubav...često ih nazirem na rubu vidnog polja, u očima stršljena i zmija, srećem u snovima...

Usprkos mojim afinitetima, nemilosrdno sam krumpirskog E.T-ja izrezala na dugačke tanke kriške i ispržila na ulju. Pretvorila sam ga u visokokalorični pomfrit.

Uostalom nije li vrijeme za tov?...

Bablje je ljeto; sve što dugo sazrijeva sada je konačno zrelo za berbu. Još mjesec dana i priroda će zatvoriti svoje izvore hrane. Bilijuni stanica mog tijela šapuću mi: "Skupljaj salo za zimu! Dugo je vrijeme do sljedećeg obilja." 

Kad sam teško bolesnu prijateljicu, koja se za dlaku izvukla od smrti, pitala kako joj je to uspjelo; je li molila, meditirala, kontemplirala...

Ona me samo pogledala, na tren zastala kao da promišlja što će mi odgovoriti, a onda izustila:"Ne, prvo mi je bilo da se ugojim." 

Susjed Vukas i danas je dostavio meni namijenjenu porciju gljiva (gore su na slici). Pored vrganja, danas sam dobila i žarko narančaste blagve naročito cijenjene među gljivarima.

Što mi je još trebalo za slastan obrok osim pomfrita i vrganja na luku? Nešto kiselo i nešto slatko. 

Iz povrtnjaka sam iščupala nekoliko cikli i napravila salatu. A desert? Kruh i džem od bobica bazge koji sam nedavno ispekla.

Tovim se bez trunke kajanja! Jer tako mora biti sve dok sam na planetu. Jednostavno ispunjavam zadani program. I dobro se osjećam.