U grmu leži zec? A što ako je to samo pijani stranac? Nikada ne znaš što će ti iskočiti... Zeko? 

Oduvijek sam vjerovala u sile prirode. Uvijek sam bila očarana prirodom i uvijek me fascinirala. Voljela sam ekskurzije u osnovnoj školi jer smo išli na Plitvička jezera, Velebit i tako...posjećivali smo prirodne ljepote. Priroda zaista zna očarati dušu. 

Ne znam odakle mi jutros ovo u mislima, vjerojatno povezno s mojim pozivom...naime, sjetila sam se jednog popodne dok smo ja i brat još bili mala djeca. I ne...slijedeći odlomci nisu dio moje mašte! On se dogodio još davno i ostao spremljen u jednoj maloj sivoj stanici...zar ne g. Poirot? 

To popodne... je bilo relativno oblačno. Nije bilo hladno, bila sam u svojoj zelenoj majici kratkih rukava sa slikom orla, koju sam dobila od susjede i u trenerki. Ja i brat smo skakali po dvorištu dok je mama presađivala cvijeće. 

Sjećam se da je počeo puhati jak, topao vjetar. Vrećica je počela letjeti po dvorištu i ja i brat smo je htjeli uhvatiti. Jak vjetar nosio je praznu vrećicu i nas dvoje smo trčali po dvorištu u nadi da ćemo je uhvatiti. Vjetar je malo puhao, pa stao...ja sam stala i raširila ruke. Ne mogu se točno sjetit svojih riječi, no izgovorila sam nešto tipa: "vjetre stani" i prestao je puhati...onda sam mu naredila da puše... i on je zapuhao...nekoliko puta sam tako rekla i on me "poslušao". Kasnije me više nije slušao... puhalo je kako je htjelo.

Na trenutak sam pomislila da mogu vladati prirodnom silom. Ostala sam malo razočarana kada me više nije slušao. No bila sam dijete, a i dalje...to sam bila ista ja kao i danas. 

Tada mi nije bilo ni na kraju pameti da ću doći ovdje gdje stojim danas. Da će me priroda privući, obuzeti. Da ću stajati na pragu vrata koja vode u stari svijet...da ću pronaći sebe. 

I čudno je koliko čovjek može biti sretan...smijati se glasno u duši! Toliko glasno da nitko ne čuje. Kao glasanje šišmiša...