Gledam stare slike. Prijateljstva iz tog doba nekako su se rasplinula, nestala. Kao da sam sanjala. Jesu li ona zaista postojala? To je bila iluzija? Ili još jedan lucidni san koji me mori, dok mi se umorno tijelo želi odmoriti? Ne znam. 

Steže u srcu kada se sjetim. Provodili smo vrijeme zajedno, govorili da nikada neće tome doći kraj. A danas, otišli smo svako svojim putem, nismo se ni okrenuli. Živimo nove živote, a sve što je ostalo su uspomene, stare slike. Ni pozdrava na ulici više nema. Kao da se sve odigralo u nekom drugom vremenu i prostoru. 

I srce, naivno, čezne za tim plodovima zajedništva...bili smo tim, jedno. Nestali smo. Kao da je kiša pala u ovo kasno proljeće i ugasila život što se pokazao poslije zime. 

Ma, o čemu ja to govorim? Ta dobra prijateljstva nestala su. Pijesak pustinja obrisao je tragove...iste one koje smo zajedno činili godinama, u djetinjstvu. 

Sve je već rečeno. Ponestalo je riječi. I nitko neće znati da ti je stalo. Odat će te tvoje srce, puno ljubavi, nade i vjere. Ono zaprvo nikada neće htjeti prihvatit istinu, nikada neće shvatiti da je nestalo sve. 

Tiho će pustiti suzu, otpjevati pjesmu sebi za dušu, poželjet će sreću prijatelju u nekom dalekom gradu...nikada neće prestati vjerovati, ovo je samo do idućeg puta.. dok se opet ne sretnemo.