PROČITANO

545

PUTA

ZEN U UMJETNOSTI 2

Vezani članci

Poteškoća koja se javlja pri opisivanju ovih stvari Zapadnjacima leži u tome što ljudi koji žure ne mogu osjećati.

Koliko god to izgledalo paradoksalno, život sa svrhom nema sadržaja, nema smisla.

On stalno žuri i promašuje sve.

Ne žureći, život bez svrhe ne propušta ništa, pošto samo onda kada ne postoji cilj, niti žurba, ljudska su čula otvorena da prime svijet.

Nepostojanje žurbe, također, obuhvaća, u nekoj mjeri, manji stepanj miješanja u prirodni tok događaja, posebno kada se osjeti da prirodni tok slijedi principe koji nisu strani ljudskom razumu.

Kao što smo vidjeli, taoistički duh ne tjera niti sili bilo što, već „uzgaja" sve.

Kada se uvidi da je ljudski razum izraz iste spontane ravnoteže yanga i yina, baš kao i prirodni kozmos, ljudsko djelovanje na sredinu ne osjeća se kao sukob, kao djelovanje izvana.

Prema tome, razlika između prisile i uzgajanja ne može se izraziti posebnim nalogom što treba i što ne treba učiniti, jer razlika prije svega leži u kvaliteti i doživljaju akcije.

Poteškoća koja se javlja pri opisivanju ovih stvari Zapadnjacima leži u tome što ljudi koji žure ne mogu osjećati.

Izraz ovog stava najbolje se ogleda u slikarstvu i pesništvu. Iako nam se može učiniti da su umjetnosti zena ograničene na profinjenije izraze kulture, treba upamtiti da se svaka profesija i vještina u Japanu naziva do, to jest Tao, Put, slično onome što je na Zapadu nekad bila „misterija".

Do neke granice, svaki do jednom je bio svjetovna metoda za izučavanje principa sadržanih u taoizmu, zenu i konfucijanstvu, kao što je moderno slobodno zidarstvo nastalo u vrijeme kada je vještina zidanja bila način inicijacije u duhovno predanje.

Čak i u suvremenoj Osaki neki od starijih trgovaca slijede do, način trgovanja zasnovan na shingaku — psihološkom sistemu bliskom zenu.

Nakon progonstva kineskog budizma 845., zen je neko vijeme bio ne samo dominantan oblik budizma, već i najmoćniji duhovni poticaj za razvoj kineske kulture.

Takav bio je na vrhuncu u vrijeme Južne Sung dinastije (1127.- i tokom tog vremena su zen samostani postali vodeći centri kineske učenosti.

Svjetovni učitelji, kako konfucijanisti tako i taoisti, posjećivali su ih radi upotpunjavanja znanja, a zen monasi su se, zauzvrat, upoznavali sa klasičnim kineskim učenjima.

Pošto su pisanje i poezija bili glavna preokupacija kineskih učenjaka, i pošto je kineski način slikanja veoma blizak pisanju, uloga učenjaka, umjetnika i pjesnika nije se mnogo razlikovala.

Kinezi, gospoda i učenjaci, nisu bili specijalisti, pa je bilo potpuno neprirodno da zen ograniči svoja interesiranja i aktivnosti samo na čisto "religiozna" pitanja.

Rezultat je bilo ogromno uzajamno oplemenjivanje filozofskim, učenjačkim, poetskim i umjetničkim stremljenjima, gdje su zen i taoističko osjećanje za „prirodnost" postali dominantni.

Tokom tog perioda Eisai i Dogen došli su iz Japana, da bi se vratili sa zenom u svoju zemlju, gdje ih je pratio neprekidni priliv japanskih učenjaka-monaha željnih da kući odnesu ne samo zen, već i svaki drugi vid kineske kulture.

Brodovi puni monaha, nalik plovećim samostanima, jedrili su između Kine i Japana, noseći ne samosutre i klasične kineske knjige, već također i čaj, svilu, grnčariju, tamjan, slike, lijekove, muzičke instrumente, i sve proizvode kineske kulture, da i ne govorimo o kineskim umjetnicima i zanatlijama.

Najbliži osjećanju zena bio je kaligrafski stil slikanja crnim tušem po papiru i svili — obično slika i pjesma ujedno.

Kineskim tušem može se postići velika raznovrsnost tonova, u zavisnosti od količine vode, a i sam tuš se jako razlikuje po kvaliteti i „boji" crnog.

Tuš se nabavlja u obliku štapića, a pripravlja se tako što se sipa malo vode u plosnatu kamenu posudu o koju se štapić trlja sve dok tečnost ne dostigne željenu gustoću.

Pisanje i slikanje izvode se sa veoma oštro zašiljenom četkicom, postavljenom u držaću od bambusa — četkica se drži uspravno, ručni zglob se ne oslanja na papir, a njena meka dlaka potezu daje veliku mogućnost okretnosti.

Pošto je dodir četkice tako ovlašan i tanan, a mora se neprekidno pokretati po papiru koji brzo upija ako se želi podjednako isticanje tuša, za kontrolu je potreban slobodan pokret lakom rukom, kao da neko igra a ne da piše.

Ukratko, to je savršen instrument za izražavanje neoklijevajuće spontanosti i samo jedan potez dovoljan je da „oda" nečiji karakter oku iskusnog promatrača.

Sumi-e, kako se u Japanu naziva ovaj stil slikanja, možda je usavršen još u vrijeme T'ang dinastije.

Doduše, autentičnost radova koji se pripisuju skoro legendarnim majstorima Wu Tao-tsu (c. 700-760) i Wang-Weiu (c. 698-759) sumnjiva je, mada možda potiču još iz devetog vijeka, a tu spada i slika koja u potpunosti karakterizira zen — karakteristični vodopad koji se pripisuje Wang-weiu — gromoviti slap čiste snage, naznačene sa nekoliko blago zaobljenih poteza četkicom, između dvije kamene gromade.

nastavlja se

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!