ZAVIST I LJUBOMORA

 

Važno je razlikovati zavist od njezine pratiteljice ljubomore.

Premda se one često preklapaju i međusobno su povezane.

Ljubomora implicira da postoji netko ili nešto što želimo posjedovati.

Motiv je stjecanje, destruktivnost je sredstvo za postignuće cilja.

To se priznaje u francuskom pravu za ubojstvo počinjeno zbog ljubomore, poznato kao crime passionel (zločin iz strasti), propisuje se niža kazna nego za ubojstva počinjena zbog ostalih razloga.

Suparnik je ubijen zbog strastvene, premda ubilački posesivne ljubavi.

No, destruktivan oblik zavisti znači da ništa nije pošteđeno: objekt našeg divljenja mora biti okaljan, tako da u njemu ne može uživati nitko, ni mi ni itko drugi.

 

Poteškoća razlikovanja ljubomore i zavisti jasna je u sljedećoj dirljivoj priči.

Dvogodišnjak je bio uzbuđen zbog rođenja mlađeg brata, i dok su majka i novorođenče bili u bolnici, on je ispitivao oca o 'životnim činjenicama' – kako je beba nastala, kako se pravi i kako izlazi van.

Otac se trudio objasniti sinu te stvari što je bolje mogao i činilo se da je sin zadovoljan.

No nedugo potom sin je doživio jak živčani napad i vikao da želi biti u bolnici.

Otac je mislio da je sin ljubomoran na novorođenče i upitao ga je želi li biti sa svojom majkom.

Dječačić je odlučno uskliknuo: 'Ne! Želim biti mama!', promatrajući majčinu trudnoču i slušajući o rađanju, osjetio je zavist i izrazio je živčanim ispadom, koji se donekle ublažio nakon razgovora s ocem.

No, zavist tog dječačića bila je savladiva i podnošljiva, te stoga drukčija od zlokobnijih  vrsta zavisti, koje je mnogo teže modificirati.

 

Primjeri djevojčice koja je poderala sliku i dječačića koji čeka rođenje brata govore o iskustvima koja se često događaju u svakodnevnom životu. 

Dječak je uspio izraziti svoje osjećaje svome ocu, koji je prihvatio njegovu zavist i razočaranost time što on nije majka, pa je dječačiću bilo lakše podnijeti svoje osjećaje.

Uz očevu podršku počinjao je razvijati unutarnji lik  koji će mu omogućiti da ima razumijevanja za svoju zavist i da je podnosi.

 

Suprotno tome, djevojčica godinama nije nikome ništa rekla o tome što je učinila pa se zbog toga iskustva i dalje osjećala vrlo loše i vrlo osamljeno.

 

Naš unutarnji svijet stvaraju jednim dijelom naši osjećaji, a drugim dijelom naši doživljaji druguh ljudi.

Nakon napada zavisti možemo ostati bez unutarnjeg oslonca jer ćemo se osjećati kao da su drugi ljudi postali natopljeni našim negativnim osjećajima.

Djevojčica je osjećala da se ne može obratiti nikome u vanjskome svijetu zato što su u njezinoj svijesti likovi koji bi joj mogli pomoći postali neprijateljski i napadački raspoloženi poput nje same.

Bojala se da bi je 'derali na komadiće' kao što je ona poderala sliku. 

U nekim situacijama može se dogoditi da su roditelji uistinu strogi i kažnjavaju dijete, te ono ima dobar razlog da ništa ne prizna.

Poteškoća može proizlaziti i iz samoga djeteta. Čestoe riječ o kombinaciji prvoga i drugoga.

 

Dvoje djece iz ovih primjera govore nam o dvije posve različite vrste savjesti.

Dječačić je uspio navesti oca da mu pomogne razviti dobroćudnu, suosjećajnu savjest koja priznaje naše osjećaje i ne kažnjava nas te nam tako pomaže da podnesemo agresivnost ili bol.

Djevojčica je pak u svojoj izolaciji punoj osjećaja krivnje bila izložena na milost i nemilost stroge i nesmiljene savjesti koja ju je, premda bi joj mogla pomoći da se u budućnosti ponaša drugačije, onemogučila da oprosti samoj sebi i svojim osjećajima zavisti.

 

Svi mi imamo ove dvije vrste savjesti – suosjećajnu i onu koja ne oprašta – i pribjegavamo im u različitim situacijama.

Njih tvori kombinacija naših osjećaja i ljubaznosti ili pak strogost ljudi u našem stvarnom životu.

Destruktivnu zavist često prati progoniteljska savjest koja pak dovodi do usamljenosti i osjećaja otuđenosti.

 

Književnost nam nudi jedan od načina na koje možemo osjetiti da nismo sami u svojoj zavisti, jer nam pruža mogućnost da istražimo svoje najdublje emocije; primjeri iz književnosti koje navodim u ovim tekstovima pojasnit će nam iskustvo zavisti.

Psihoanaliza je drugi način na koji ljudi mogu spoznati svoju zavist i naučiti se nositi s njome umjesto da dopustimo da nam ona remeti život.

Što psihoanalitičari imaju reći o zavisti?

Još od Sigmunda Freuda, mnogi važni psihoanalitičari otkrili su da zavist može biti najteža prepreka za uspješan ishod analize i da pomirenje sa zavišću može biti najvažnije za pacijentovo blagostanje i mentalno zdravlje.