UNUTARNJI UČINCI ZAVISTI

 

Poput Chausera, i Milton je zavist pripisivao vragu, jer Sotona personificira zavist svojom mržnjom prema Božjoj stvaralačkoj moći i snazi, kao i prema Adamu i Evi u njihovoj nepomućenoj seksualnosti i ljubavi.

Sotona, koji je protjetan iz Raja zato što je pokušao zbaciti Boga, uspijeva se spustiti na zemlju i iz prikrajka promatra Adama i evu. I puca od zavisti.

 

'Mrska li i nepodnošljiva prizora!

Ovo dvoje Zagrljeni i jedno drugom daju

Sreću rajsku, uživat će blagodati

Blaženstva neprestana,

A mene u pakao prognaše.'

J.Milton.

''Izgubljeni raj'

 

Kao što znamo, Sotona potom zavidno smišlja uništenje njihove blaženosti i protjerivanje iz Rajskog vrta.

Kažnjava i njih i Boga za svoj vlastiti pad, i Milton opisuje stanje nepodnošljive boli nakon Sotoninog zavidničkog napada na Boga i protjerivanje iz Raja.

 

'Jadan sam i nesretan! Kako da umaknem

Beskrajnom gnjevu i očaju bez konca?

Kamo god pošao Pakao je tu;

u meni je Pakao;

A na najdubljem dnu dublje dno čeka

Rastvara se i prijeti da me proždre cijela,

Pakao koji otrpjeh spram toga Raj se čini'

 

Sotonina nezajažljiva pohlepa i neukrotiva zavist projiciraju se u razjapljeno ždrijelo Pakla.

Osjećaj vrtoglava pada u beskonačne dubine očaja može biti posljedica krajnje zavisti, jer se napada unutarnje likove dobra i ne ostaje nikakav oslonac koji bi spriječio konačan pad.

 

Šestogodišnja djevojčica koja je jako željela dobro crtati nije mogla podnijeti to što je druga djevojčica u razredu očito bila nadarenija i lakše je crtala ljepše slike nego ona.

Kada se jednoga dana našla sama u razredu, poderala je sliku koju je nadarena djevojčica ostavila da se osuši.

Nedugo potom užasnula se nad svojim činom, preplavio ju je jak stid i osjetila se još nesposobnijem nego prije.

Njezin relativan nedostatak dara pojačao se osjećajem krivnje i beznađa zbog toga što ništa ne može popraviti.

Kada napadamo vanjski objekt svoga divljenja, napadamo i njegovu reprezentaciju u svome umu.

Tako ostajemo bez unutarnjeg oslonca i naša krivnja zbog tog napada utječe na naše poimanje vlčastite vrijednosti.

Ako iznutra napadamo ljude i kvalitete koje cijenimo – svoje 'dobre objekte', kako ih nazivaju psihoanalitičari – može nastati osjećaj unutarnje destruktivnosti i pokvarenosti.

 

Dakle, što je navelo šestogodišnjakinju da podere sliku i Sotonu da zametne rat s Bogom?

Vjerojatno nije riječ samo o tome da se objekti njihove zavisti percipiraju kao dobri ili superiorni, nego i o tome da se djevojčica, Sotona, pa i svi mi, zbog tih njihovih kvaliteta osjećamo manje vrijednim u usporedbi s njima.

Možda ne možemo podnijeti to što nismo najbolji.

Dakle, premda se dobre osobine napdaju, to ne mora biti zbog neobuzdane želje da ih se okalja, nego zbog drugog motiva: uništiti nešto ili nekoga zbog čijih dobrih osobina se osjećamo manje vrijednima.

Zavist uvijek uključuje usporedbu – zavidimo onome što nemamo.