HAIKU - Izlazeće sunce - Maja Cvjetanović Laboš

Shiro zapisa:

U SNIJEŽNO-BIJELOJ IZMAGLICI

GDJE SU MORE I NEBO SJEDINJENI,

JEDAN CRVENI KRUG – IZLAZEĆE SUNCE.

Haiku su slikoviti, zaimislite ih.

To nije poezija u uobičajenom smislu.

Samo ih zamislite...

Možda je Shiro meditirao pored mora, i kada je otvorio oči: U sniježno-bijeloj izmaglici gdje se more i nebo sjedinjuju, na horizontu, iznenada, jedan crveni krug – izlazeće sunce.

I velika tišina sa njegove strane.

On više nije bio tu.

On je bio sasvim upijen u ocean, u izmaglicu, u izlazeće sunce.

Kada je meditant u dubokoj meditaciji, on više ne postoji.

A ujutro, u rano jutro, kada je još mračno i kada je sunce još ispod horizonta, je najbolje vrijeme, najopuštenije.

I ako ste pored mora... svježi, oštri, slani lahor i tišina vas okružuje, a neprestani zvuk talasa stvara određenu vibraciju muzike...

To djeluje skoro kao uspavanka.

Ovi haiku su slikanje riječima.

Nužnost meditativnog uma u pozadini je neophodno.

Niko osim meditanta ne može pisati haiku.

Sada mnogi zapadnjaci pišu haiku.

Oni ne shvaćaju da se bez meditacije ne može pisati haiku.

Vi možete složiti pjesmu, znate koliko stihova je u haiku.

Vi možete to složiti, ali taj sklop je iz uma, a haiku je iz ne-uma, iz potpune tišine kada niste ništa drugo do ogledalo – ne iz misli već oslobođeni misli.