Gospodin Dobrić i milosrđe

„Postoji li tako nešto kao što je nesebična ljubav?“, upitao je netko.
Kao odgovor, Učitelj reče:

Gospodin Dobrić stajao je tjeskobno dok su anđeli na nebesima pregledali njegov dosije.

Konačno anđeo bilježnik pogleda i uzviknu: „Ali ovo je fenomenalno.
Nečuveno!

Za cijeli život nisi učinio ni jedan, mali, najmanji grijeh... ni mrvicu za cijeli život!

Sve što si radio bila su djela milosrđa.

Pod kojom kategorijom da te sad
pustimo na nebo?

Ne kao anđela jer anđeo nisi.

Niti kao čovjeka jer nemaš ni jednu
slabost.

Poslat ćemo te nazad na zemlju na koji dan da učiniš bar jedan grijeh – i da nam se vratiš kao ljudsko biće!“
Jadni bezgriješni gospodin Dobrić se nađe na uglu ulice u svom rodnom gradu, nesretan i bijesan, odlučan da bar malo odluta sa pravog puta.

Prošao je sat, pa dva, a gospodin Dobrić je još uvijek bespomoćno stajao, pitajući se što da napravi.

Kad mu je jedna solidno građena žena namignula, odmah je reagirao.

Gospođa je bila daleko od mladosti i ljepote ali ona mu je bila pasoš za nebo, pa je otišao s njom na jednu noć. Kad je svanulo, gospodin Dobrić je pogledao na sat. Mora požuriti!

Još pola sata i ponovo će ga odnijeti na nebo.

Dok se oblačio, sledio se, jer mu je stara gospođa iz kreveta rekla: „O dragi predragi gospodine Dobriću, kakvo ste divno djelo milosrđa učinili noćas!“