Širom svijeta razasute su neobične stare građevine koje nas iznenađuju veličinom i masivnošću svojih kamenih blokova te načinom gradnje koji nadilazi sve poznate nam podatke o tehničkim mogućnostima drevnih kultura.

U zapadnoj su tradiciji nazvane kiklopskima jer su stari Grci smatrali da su tako velikim kamenim blokovima mogli graditi samo kiklopi, mitska ljudska rasa divovskog rasta koja je u pradavnoj prošlosti živjela na Zemlji.

Spominje ih Heziod u Teogoniji, Homer u Odiseji te kasnije Plinije Stariji u svom enciklopedijskom djelu Naturalis Historia.

Međutim, u mitovima i povijesnim zapisima ostalih drevnih civilizacija nalazimo podatke o postojanju brojnih pretpotopnih civilizacija i njihovim divovima.

U Indiji, to su Danave i Daitye; Cejlon je imao Rakshase koji se spominju u Ramayani; Egipćani govore o kolosalnim herojima, Kaldejci o Izdubarima, od kojih je najpoznatiji Nimrod koji se spominje uz Kulu babilonsku; židovska tradicija u Ponovljenom zakonu govori o Emijcima iz Moaba, gdje su živjeli divovi Anakovci; Mojsije spominje božanskog kralja Oga, visokog preko 4,5 metra, te Golijata, visokog 3,5 metra.

Herodot, Diodor Sicilski, Plutarh i mnogi drugi tvrde da su divovske građevine gradili divovi, sinonimi snage i moći kasnijim naraštajima.

Iako moderni čovjek sva ta svjedočanstva naziva mitskima i pripisuje ih bujnoj mašti predznanstvenog doba, moramo se zapitati – bi li svi ti narodi, kao i poštovani antički povjesničari sve to izmislili na način da se njihove priče toliko podudaraju?

Skriva li povijest uistinu divove među našim precima?

Hram Sunca, Ollantaytambo

Premda cijeli arheološki dio Ollantaytamboa, gradića šezdeset kilometara sjeverozapadno od Cusca, krase ostaci impresivne arhitekture starih naroda pretkolumbijske Južne Amerike, njegov najmonumentalniji dio predstavlja Zid šest monolita – dio zida Hrama Sunca.

Najveći kamen zida visok je preko 4 metra i teži oko 50 tona.

Monolitni kameni blokovi su fino uglačani i djelomično ukrašeni plitkim reljefom, a između njih su umetnuti uski kameni blokovi.

Nedovršeni Hram Sunca i drugi nedovršeni objekti na hramskom brdu Ollantaytamboa, kao i brojni kameni blokovi razbacani po lokalitetu koji nerijetko dosežu težinu od 100 tona, ukazuju na to da je gradnja bila u tijeku kad je mjesto napušteno.

Iako su Inke koristile Ollantaytambo kao uporište u obrani od Španjolaca, malo je vjerojatno da su sami i sagradili cijeli kompleks u XV. stoljeću.

Puno je vjerojatnije, što je i slučaj sa Saksaywamanom, da su samo dograđivali već postojeće građevine starijih civilizacija.

Saksaywaman – Kamena pumina glava

Cusco, stara prijestolnica carstva Inka, izgrađena je u obliku pume, njihove svete životinje, čija glava je Saksaywaman.

Smješten na strmom brdu sjeverno od Cusca – stare prijestolnice carstva Inka, Saksaywaman, zidani kompleks sagrađen od ogromnog i tako pažljivo obrađenog kamenja da savršeno pristaje bez upotrebe žbuke, arheolozima je već desetljećima zagonetka.

Nalazi keramike na ovom lokalitetu upućuju na čovjekovu prisutnost koja seže barem tisuću godina u prošlost.

Po nekim teorijama, Saksaywaman je sagradila civilizacija starija od Inka, dok su Inke samo prilagođavale i dograđivale taj kompleks.

Premda stvarna funkcija Saksaywamana nije poznata, zbog svoje se lokacije visoko iznad Cusca, kao i tri divovske terasaste zidine, često naziva i tvrđavom.

Zidine su visoke oko 6 metara, duge i do 400 metara, dok pojedino kamenje teži i do 200 tona.

Neki autori smatraju kako cik-cak zidovi oponašaju daleki planinski lanac ili simboliziraju Illapu – božanstvo groma i munja, dok tri terase zidina predstavljaju tri razine kozmosa: podzemni svijet, zemlju i nebo, kojima odgovaraju tri svete životinje Inka: zmija, puma i kondor.

Nakon španjolskog osvajanja Cusca, Španjolci su počeli koristiti kamenje Saksaywamana za izgradnju upravnih i religijskih objekata te kuća bogatih Španjolaca, tako da je ostalo nedirnuto samo kamenje preteško za transport.

Preciznost kojom kamene gromade međusobno pristaju, raznolikost uzglobljujućih oblika, kao i činjenica da nije poznato kako je izgrađen, čine Saksaywaman jednom od najfascinantnijih građevina Južne Amerike.

Tiahuanaco

Tiahuanaco, arheološko nalazište u zapadnom dijelu Bolivije, središte je jedne od najvažnijih civilizacija prisutnih na području Južne Amerike prije uspona Carstva Inka.

Tiahuanaco je bio administrativno i religijsko sjedište carstva koje je cvalo u razdoblju od 300. do 1000. godine.

Monumentalnu arhitekturu Tiahuanacoa karakterizira divovsko kamenje izuzetno vješte obrade, detaljno razrađen sustav drenaže i uklesani simboli na kamenim blokovima, monumentalnim vratima i divovskim monolitima.

Premda se na ovom lokalitetu nalazi mnogo zadivljujućih građevina, poput piramide Puma Punku ili Vrata Sunca i Mjeseca, kiklopski tip gradnje najbolje dolazi do izražaja na zidinama hrama Kalasasaya i piramide Akapana.

Za hram Kalasasaya smatra se da datira iz razdoblja od 200. godine prije Krista do 200. godine poslije Krista.

Zanimljivi su i rezultati petrografskih analiza kamenih blokova koji pokazuju da je pojedino kamenje, nerijetko teže i od 100 tona, bilo dopremljeno iz kamenoloma udaljenih i do deset kilometara.

Još više začuđuje činjenica da zeleni andezit korišten u izradi bogatih reljefa potječe s poluotoka Copacabane, što bi značilo da je taj stari narod pretkolumbijske Amerike morao kamenje teško i preko 40 tona prevoziti devedeset kilometara preko jezera Titicaca. Kako su to činili, ostaje velika nepoznanica.

Mikena

Mikena je jedan od najimpozantnijih primjera kiklopske gradnje u Grčkoj.

Smještena 90 kilometara jugozapadno od Atene na sjeveroistoku Peloponeza, u II. tisućljeću prije Krista Mikena je bila jedno od glavnih središta grčke civilizacije i vojna utvrda koja je dominirala velikim dijelom južnog dijela Peloponeza.

Po njoj se vremensko razdoblje grčke povijesti od 1600. – 1100. g. pr. Kr., kad je doživjela svoj procvat, naziva mikenskim razdobljem.

Premda je Mikena vrlo vjerojatno bila nastanjena i za vrijeme neolitika, za njen se najistaknutiji element – Lavlja vrata, jedini očuvani monumentalni primjerak mikenske skulpture i najveću skulpturu pretpovijesnog egejskog područja, vjeruje da je podignuta u XIII. st. pr. Kr.

Lavlja su vrata ime dobila po reljefu koji prikazuje dvije lavice u heraldičkoj pozi s prednjim šapama na oltaru sa središnjim stupom koji ih odjeljuje, a nalazi se iznad samoga ulaza.

Za reljef se pretpostavlja da je bio kraljevski amblem, premda neki istraživači smatraju da lavice predstavljaju božicu Heru.

Kako im nedostaju glave, a pretpostavlja se da su bile građene od drukčijeg materijala nego ostatak reljefa, neki znanstvenici tvrde kako su lavice izvorno bile sfinge.

Kameni blokovi od kojih su izgrađena Lavlja vrata teži su od 20 tona, a postoje i primjerci čija težina doseže gotovo 100 tona.

Nuraghe

Glavni oblik drevne megalitske gradnje na Sardiniji jesu nuraghe, koje su postale simbol ove karakteristične kulture.

Uglavnom smještene na području obitavanja starijih pretpovijesnih kultura Sardinije, oko naplavnih nizina, nuraghe imaju oblik krnjeg stošca.

Zidovi su im blago nagnuti prema unutra, a veličina kamenja, nerijetko teškog i po nekoliko tona, smanjuje se prema vrhu.

Premda su visoki i po 20 metara i sagrađeni bez korištenja vezivnog materijala, nuraghe su veoma stabilne.

U unutrašnjosti su se redovito nalazile stepenice koje su vodile na više  katove ili terase.

O namjeni ovih neobičnih građevina koje stručnjaci smještaju u 2. tisućljeće prije Krista, samo se nagađa: jesu li služile kao hramovi, vojne utvrde, rezidencije vladara, itd.

Nedavna su istraživanja pokazala da su vrata nuragha uvijek na jugoistočnoj strani, te je utvrđena veza otvora na ovim građevinama s astronomskim događajima.

Uz to, činjenica da se nuraghe često nalaze pokraj hramova, pogotovo onih posvećenih vodi, može upućivati na njihovu religijsku funkciju.

Detaljno arheološko istraživanje provedeno je na svega nekoliko od oko 7000 pronađenih nuragha.

Tirint

Nekoliko kilometara sjeverno od lučkoga gradića Naupliona, nedaleko od Mikene, smješten je Tirint, mikensko arheološko nalazište znamenito po tunelima i zidinama kiklopskog tipa gradnje, koje je i Homer opjevao u Ilijadi.

Nakon što je vidio zidine srušene citadele u II. st. pr. Kr., grčki je geograf Pauzanija napisao kako ni dvije mazge ne bi mogle pomaknuti ni najmanji od tirintskog kamenja.

Tirint se povezuje s mitovima o Heraklu, navodeći ga kao njegov rodni grad.

Tirint je bio utvrda naseljena još u 7. tisućljeću prije Krista, na početku brončanog doba, no svoj je procvat doživio u razdoblju od XIV. do XII. st. pr. Kr., kada su i podignute kiklopske zidine za zaštitu središnjeg dijela Tirinta.

Zidine koje se protežu oko cijelog vrha brda sežu i do 7 metara visine, nešto niže od njihove prvotne visine od 9 metara, kako su procijenili arheolozi Njemačkog arheološkog instituta.

Široke su uglavnom oko 6 metara, dok mjestimično, prvenstveno tamo gdje se otvaraju u tunele građene od masivnog kamenja, dosežu širinu od čak 17 metara.

Prema grčkoj mitologiji, Tirint je osnovao grčki mitski junak Proetus, brat blizanac Akrizija, kralja Arga, uz pomoć kiklopa koji su mu pomogli učvrstiti grad i izgraditi njegove velebne zidine.

http://nova-akropola.hr