Stradanje Zadra u IV križarskom ratu

Zadar je bio jedan od najljepših gradova na Sredozemlju.

U toku čestih ratova s Venecijom ovaj grad-mučenik herojski se borio da sačuva svoju slobodu, a desetak puta Zadrani su dizali ustanke protiv mletačke vlasti.

Godine 1202. Zadar je postao predmetom valjda najsramnijeg sporazuma u povijesti europske
diplomacije.

Francuski feudalci organizirali su tada četvrti križarski pohod za oslobođenje "Svete zemlje" pa su sa cjelokupnom svojom vojnom silom stigli kopnenim putem u Veneciju, odatle je trebalo da se prebace u Palestinu na mletačkim brodovima.

Međutim, križari nisu imali dovoljno novaca da Veneciji plate prijevoz.

Pregovori su se oduljili, a onda su Mlećani vođama križarskog pohoda predložili originalno rješenje.

U jednoj starofrancuskoj kronici iz tog vremena kaže se da je mletački dužd, dogovarajući se sa svojim ljudima, ovako formulirao svoj prijedlog:

"Kralj ugarski oteo nam je Zadar u slavenskoj zemlji, jedan od najutvrđenijih gradova na svijetu.

Nikada ga nećemo pridobiti snagom, što je mi imamo, ako ga ne osvoje ovi ljudi. (Misli se na križare!).

Zatražimo od njih da nam pomognu osvojiti ga, i mi ćemo im odgoditi
plaćanje 34 hiljade srebrnih maraka, koje nam duguju, sve do časa kad Bog dopusti da ih mi zajedno s njima stečemo".

Vodstvo križarskih četa prihvati ovaj prijedlog Venecije te oni koji su pošli osloboditi Kristov grob od nekršćana udariše na jedan kršćnski grad.

Kad križari stigoše "pred Zadar u Hrvatsku" - kaže se u kronici - "opaziše da je to grad zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad.

I kad ga hodočasnici ugledaše, mnogo se zadiviše i rekoše jedan drugome: Kako bi se mogao osvojiti silom takav grad, ako ga sam Bog ne bi osvojio?...".

Dan kasnije križari se utabore "pred vratima gradskim, gdje namjestiše svoje kameno-bacače i katapulte i druge svoje strojeve, kojih su imali mnogo.

I sa strane mora postaviše ljestve na lađe.

Tada stadoše bacati na grad kamenje protiv zidova i protiv tornjeva.

Pet dana potraja tako ova navala.

I tada postaviše na jedan toranj svoju bušilicu i stadoše bušiti zidove.

I kad Zadrani vidješe to,
zatražiše pogodbu...".

(Petar Skok: Tri starofrancuske kronike o Zadru u godini 1202., Zagreb 1951)

Snage kojima su križari zauzeli Zadar bile su vrlo velike.

Oni su plovili na oko 200 brodova,
među kojima su bile 52 galije, a raspolagali su s oko 300 strojeva za bacanje kamenja i
najraznovrsnijim drugim ratnim oruđima.

Ali uz križarske snage bile su tu i one koje su Mlećani samostalno opremili i vodili.

Zanimljiv je opis jednog očevica koji je ovako prikazao duždev odlazak iz Venecije:

"Dužd mletački imao je sa sobom oko 50 galija, što ih je sve o svom trošku opremio.

Ona na kojoj se on nalazio, sva je bila crvena kao grimiz, a s vrha joj je visio barjak od crvene svile.

Pred njime sviralo se u četiri srebrne trube, a uz to još su veoma veselo zvonila zvona, a svakolika visoka gospoda, i svećenstvo i laici i malo i veliko, sve je tako radosno potcikivalo, da se još nikad nije čulo tako nešto, a ni vidjelo takvo brodovlje.

Križari se uspeše na tornjeve svojih lađa, a svećenici stadoše pjevati: veni creator spiritus, i sve malo i veliko plakaše od nabožnosti i veselja.

A kad je brodovlje izišlo iz mletačke luke imalo je toliko jarbola i bogatih lađa i drugih brodova, da je to bio najdivniji pogled otkad je svijet postao, jer je bilo zacijelo stotinu pari srebrnih i mjedenih truba, što su trubile pri odlasku, i toliko zvona i tambura i drugih instrumenata, da je to bilo pravo čudo.

Kad su pak lađe izašle na otvoreno more, te raspele svoja jedra i razvile svoje barjake i znakove na vrhu tornjeva, odista se činilo, da je more oživjelo i da je sasvim pokrito od lađa što su plovile po njemu".

Zanimljivo je i to, da su za vrijeme opsade Zadra branitelji grada izvjesili na zidinama slike Isusa Krista i križeve u nadi da će time odvratiti križare od napada.

Križari ulaze u osvojeni grad

Toma Arhiđakon posebno ističe da je borba za Zadar bila krvava. "I nasta strahovito ubijanje" - kaže on.

"U gradu nije ostalo toliko zdravih da uzmognu sahraniti poginule.

Nepokopani leševi ležali su po kućama i crkvama, a jadni građani nisu znali čega da se prije prihvate, pogreba ili obrane grada".

Grad se bio predao pod uvjetom da se poštede životi građana, ali pobjednička soldateska nije se držala tog uvjeta, nego je robila, pljačkala i ubijala sve do čega je stigla.

Pošto su prezimili u Zadru, križari i Mlećani su ga napustili i nastavili put prema Krfu i Carigradu, ali prije toga dužd ga je dao razoriti.

Tom prilikom porušeni su obrambeni bedemi uz more, najvažnije zgrade, pa čak i neke crkve.

Poslije toga zločina Zadar se opet podigao, ali vjerojatno nije više dosegao svoj dotadašnji sjaj i veličinu.

nastavlja se...