Bardo je tibetanska riječ koja jednostavno znači „prijelaz" ili praznina između dogotovljenja jedne situacije i naleta druge.

„Bar" znači „usred", a „do" znači „lebdeći" ili „zavitlan."

ardo je riječ koja je postala čuvena zahvaljujući popularnosti Tibetanske knjige mrtvih .

Od njezina prvog prijevoda na engleski 1927, ta je knjiga izazvala ogroman interes među psiholozima, pis­cima, i filozofima na Zapadu, i bila prodana u milijunima primjeraka.

Naslov Tibetanska knjiga mrtvih izmislio je njezin prevoditelj, američki poznavatelj klasika W.Y.Evans-Wentz, oponašajući slavnu (također pogrešno naslovljenu) Egipatsku knjigu mrtvih.

Istinsko ime knjige je Bardo Todrol Chenmo; što znači „Uzvišeno oslobođenje kroz slušanje u Bardu".

Bardo učenja su pradavna, i nalaze se u takozvanim Dzogchen Tantrama.

Ta učenja imaju porijeklo koje se proteže unatrag preko čovjekoljubivih učitelja do Praiskonskog Bude (zvanog na Sanskrtu Samantabhadra, a na tibetanskom jeziku Kuntuzangpo), koji predstavlja apsolutnu, suštu, nebu - sličnu praiskonsku čistoću prirode našeg uma.

Ali sam je Bardo Todrol Chenmo dio opsežna ciklusa učenja ostavljenog u baštinu od učitelja Padmasambhave i objelodanjena u četrnaestom stoljeću od tibetanskog vizionara Karma Lingpe.

Uzvišeno oslobođenje kroz slušanje u Bardu, Tibetanska knjiga mrtvih, je jedinstven primjerak spoznaja.

To je vrsta knjige-vodiča ili ilustriranog putopisa o posmrtnom stanju, koja je namijenjena za čitati od učitelja ili duhovnog prijatelja osobe kada ta osoba umire, i poslije smrti.

Na Tibetu se kaže da ima „Pet Postupaka za Postizanje Prosvjetljenja bez Meditacije":

-         viđenjem velikog učitelja ili posvećenog predmeta;

-         nošenjem posebno posvećenih crteža ili mandala sa svetim      mantrama;

-         kušajući sveti nektar, posvećen od učitelja za vrijeme posebne temeljite pripreme;

-         sjećajući se prijenosa svije­sti, powa, u trenutku smrti;

-         i slušajući određena duboka učenja, kao što je Uzvišeno Oslobođenje kroz slušanje u bardu.

Tibetanska knjiga mrtvih upućena je onome koji prakticira ili nekome bliskom tom učenju.

Za modernog je čitatelja krajnje teška te i pobuđuje niz pitanja na koja se jednostavno ne može odgovoriti bez istog znanja tradicije koja ju je donijela na svijet.

Ona je poseban slučaj jer se knjigu ne može pot­puno razumjeti i upotrijebiti bez poznavanja nepisanih usmenih poduka koje učitelj prenosi na učenika, a koje su ključ za njenu primjenu.

U ovoj knjizi, dakle, predstavljam učenje, s kojim se Zapad zbližio kroz Tibetansku knjigu mrtvih, s mnogo opširnijom i shvatljivijom povezanošću.