Priču o rajskom vrtu doživljavam kao legendu.  Sva ljepota, raskoš života protkana je zabranama. Zar i naš život ne teće tako, pun je dogmi, a rajski vrt pretvaramo na ograničeni zagađeni prostor. Nije li to sudbina davno negdje ubilježena. Pritom mišljenja kako sami stvaramo sudbinu  dođe mi kao mać sa dvije oštrice. Na koju god stranu ga okreneš ozljedit ćeš se, ako neznaš pažljivo rukovati njime. Sve legende možda unose niti izgubljene istine sačuvane velikom maštom. Čovjek bez mašte je kao ruža bez trnja. U svemu tome dogma igra glavnu ulogu, sveprisutna je svagdje.

U dogmi smo zaćeti i rođeni. Već sam dolazak na ovaj svijet opterećuje nas sa „istoćnim grijehom“ . Tim mislima trujemo novorođene od samih početaka pa kroz cijelo vrijeme odrastanja. Već tada formira se budući  dogmatićan put.Neznamo drugačije, ili nećemo, jer smo usvojili dogmu kao i zrak koji udišemo. Zar je život grijeh, zar je novorođeno dijete, ćisto nemoćno, bez predrasuda grijeh. Grijeh je sve ono što tom djetetu kasnije namećemo, zar možda nije? Odkud znamo da to nejako stvorenje nezna sve, sve ćemu se kasnije kroz žvot izokrenu vrijednosti. Pa konačno i samo počinje primjenjivati dogme.Ili tako mora biti? Ne gušimo li sami sebe dogmama sudbine. Ostajemo ćesto iznenađeni, razočarani tom sudbinom, a ne razmišljamo kako smo u stvari od prvog daha prihvatitli sve što nas okolina naući i što nam je možda predodređeno. Dođemo u trenutke kad smo kivni na sudbinu, ali trebali bi biti na sebe. Uglavnon nismo, sve je to sa svrhom. Kojom neznam, i koliko je potrebno da se sve rasčisti također neznam. Znam da je to sve pomalo smiješno, kad nažalost nebi bilo žalosno. Mora li se tako, očito da. Da učiš, naučiš, i na kraju ništa neznaš, a živiš u uvjerenju kako si prosvječeni (ne)sveznalica.

U zadnje vrijeme postavljam  mnoga pitanja na koja imam za sebe i odgovore, kao i svatko od vas.   Svatko od nas u pravu je ali i u krivu.  I živimo po uvjerenju svom ili grupnom, bez obzira sve je to dogma. Kuda kreneš, kako postupiš sve je dogma. Samo što to nitko - ili malo tko - ne želi vidjeti ni priznati, a kamoli prihvatiti. Ali zato se prihvača sve složeno u jednoj  tihoj, pritajenoj  riječi ....dogma....