Autor: Kosjenka Muk
Zanimljivo je promatrati i razmišljati o tome koliko ljudi različito razmišljaju i koliko su pojedini stavovi nekim ljudima savršeno normalni, dok ih drugi ne mogu niti zamisliti. Od tehno "muzike" pa do zaljubljivanja u nežive objekte (što je priznati medicinski poremećaj, s najpoznatijim primjerom žene koja se "udala" za Eiffelov toranj), svijet je prepun svaki dan novih iznenađenja.
Nameće se pitanje: odakle sve to potječe? Što stvara i održava ljudske mozgove istovremeno toliko sličnima, a toliko različitima?
Dok je nepobitna činjenica da je genetska varijabilnost preduvjet evolucije vrste, teško je zamisliti da bi samo na temelju genetske varijabilnosti nastale pojave poput G. W Busha ili opsjednutosti smakom svijeta, da spomenemo samo neke.
No, tema ovog članka je ipak nešto uža i bavi se jednom manje dramatičnom pojavom. Dok je nekim ljudima uglavnom normalno osjećati se dobro i nalaziti zadovoljstvo u svom svakodnevnom životu, čini se da poveći broj ljudi živi u nekoj vrsti blage depresije i/ili samosažaljenja, te se toga teško odriče, unatoč relativno stabilnim i mirnim životima.
Ne želim reći da bismo trebali biti cijelo vrijeme veseli i dobro raspoloženi – život je rijetko tako jednostavan – ali nerijetko se događa da pojedini ljudi teško mogu čak i zamisliti kako bi bilo živjeti u relativnom zadovoljstvu, čak i kad imaju dovoljno dobre uvjete.
Biolozi bi na ovoj točki vjerojatno krenuli otkriti neki gen za sklonost prema patnji. Ja ću navesti nekoliko osnovnih varijanti informacija koje dobivam. Mnogi od tih elemenata mogu biti kombinirani zajedno, te ih je potrebno sve uzeti u obzir.
Navika: relativno jednostavan uzrok, koji se može riješiti uz nešto truda i vremena, pod uvjetom da ne postoje dodatni uzroci problema. Obično postoje, jer zašto bi se inače takva navika uopće razvila?
Učenje od roditelja: djeca prirodno uče imitiranjem, te će često preuzeti i emocionalne navike roditelja. Zanimljivo je da se ponekad to može pokazati tek u starijoj dobi, a ne odmah. Vjerojatno je lakše ući u taj identitet jednom kad smo u sličnoj dobi, ulozi i/ili situaciji kao i osoba od koje smo obrazac naučili.
Nalaženje užitka u patnji i samosažaljevanju. Primjerice, poneki ljudi će se kroz osjećaj tuge i samoće lakše povezati sa svojim osjećajima ljubavi, nego kad su sretni.
Možda jedino kroz samosažaljenje znate pružiti podršku i razumijevanje samima sebi, ili kroz čežnju i maštanje o nečemu što vam nedostaje postižete snažnije osjećaje nego kad se to dogodi u realnosti (kada smo skloni ubrzo to početi uzimati zdravo za gotovo).
Ovaj obrazac je obično praćem nekom vrstom blagog, ali ustrajnog straha od gubitka takve ugode, kao da se naša podsvijest povodi za filozofijom "bolje vrabac u ruci, nego golub na grani".
Osjećaj ispravnosti i važnosti. Religija nas (posredstvom roditelja) uči da je patnja sveta i da su ljudi koji pate posebniji i bolji od drugih. To može postati način samodokazivanja, pogotovo ako su to roditelji odobravali ili pokazivali vlastitim primjerom. Vezanost za religijske dogme je najčešće dio vezanosti za roditelje, bilo neposredno kroz njihov utjecaj, bilo prikriveno kroz nalaženje zamjenskog autoriteta.
Strah od kazne ili razočaranja. Nekoj se djeci izravno govore stvari poput: ako se danas smiješ, sutra ćeš plakati – i slične tradicionalne mudrolije čija je namjera možda bila na neki način pozitivna, ali je teško vidjeti kako, pogotovo djetetu. Nekoj djeci se samo neizravno nagovještava da nije u redu previše se smijati ili veseliti, ako su roditelji možda zavidni ili iritabilni. U kojoj god varijanti, ova situacija je prilično česta.
Nada da će se neki svemirski autoritet konačno sažaliti nad nama ako dovoljno patimo. Naš odnos s vlastitim roditeljima u podlozi je mnogih religijskih i duhovnih ideja, a to se odražava i na mnoge suptilnije aspekte života.
Ako ste kao dijete iskusili da ste dobivali više pažnje i suosjećanja ako ste plakali i patili, možete takva očekivanja projicirati na zamišljeni duhovni autoritet. Možda ste gledali nekog drugog člana obitelji kako dobiva posebnu pažnju ako je dovoljno uvjerljiva žrtva. Religija također može imati veliku ulogu u ovome.
Mržnja prema sebi. Možda osjećamo da ne zaslužujemo čak niti umjerenu radost, te sami sebe kontinuirano kažnjavamo. Često to samokažnjavanje može biti vođeno nekom vrstom osjećaja "bolje da se ja kaznim, nego da to učini netko drugi".
Većina ljudi koja mrzi same sebe osjeća se tako više zbog utjecaja atmosfere u kojoj su odrastali, nego zbog nekih vlastitih djela i odluka. U pravilu se posebno trude da ne čine ništa loše drugima, no to ne dopire do podsvjesnog uvjetovanja.
Izražavanje solidarnosti s nekom važnom osobom. Je li vaš partner ili roditelj često nesretan i neraspoložen? Možda ćete osjećati da nije u redu da budete sretniji od te osobe, čak i ako njezina tuga potječe iz davnih dana (npr. smrt članova obitelji u 2. svj. ratu).
Ako ste odrasli u takvoj atmosferi, možda ste prvo pokušali usrećiti roditelja, a kad to nije pomoglo, počeli ste mu praviti društvo u tim osjećajima. Neki su mi ljudi znali doslovce reći: "Kad bih bila sretna, imam osjećaj da bi to bila izdaja moje obitelji!"
Nerijetko, to zapravo uopće nije želja ostatka obitelji i oni bi rado tu osobu podržali da bude sretna, no podsvjesna percepcija ima odlučujuću ulogu.
Osim našeg uobičajenog rada na obiteljskim obrascima, traumama i uvjerenjima, potreban je kontinuiran rad da bi se podsvjesni obrasci izmijenili. Ne uzimajte dobre stvari zdravo za gotovo. Primjećujte ih i cijenite, čak i ako je to samo na trenutak. Maštajte o promjeni i uživite se koliko god možete u ugodne osjećaje. Sigurno ne može štetiti!
copyright Kosjenka Muk, 2011
Photo by Larm Rmah on Unsplash
bglavac
edin.kecanovic
