Ja u svojoj praksi susrećem uglavnom dvije vrste ljudi.

Na jednoj strani su ljudi koji pošto-poto žele zadržati postojeće stanje stvari, čak i ako je ono toliko loše da je stvarno neodrživo i nesretniji su zbog neizbježne promjene, nego zbog toga što je postojeće stanje postalo tako loše. To je naročito prisutno na emocionalnom planu, ali i u poslu, a i u ostalim segmentima života..., jer je to način funkcioniranja, da ne kažem ne-funkcioniranja... 

 

 

Na drugoj strani imam kockare, ovisnike o uzbuđenjima koji odbijaju tavoriti u dosadnoj, prividnoj sigurnosti i stalno su u potrazi za novim izazovima.Oni ne znaju stati čak ni onda  kad dođu do samog ruba..., iskušavaju granice, riskirajući sve za još jednu dozu adrenalina...

 

 

Nekad su putnici po definiciji bili i istraživači, a put je doista bio i cilj, danas su obični turisti koji kreću na zacrtano odredište   koje im je obećao možda neki turistički plakat ili nečija priča iz treće ruke. Današnji putnici nisu hodači koji skupljaju impresije i iskustva, oni se voze kao i njihovi koferi...

 

K  meni dolaze i ziheraši i kockari s istim pitanjem: Šta će biti ako....?

 

Često me parcijalno čuju. Namjerno selektivno slušaju, jer tako uzimaju samo ono što im je u datom trenutku prihvatljivo, a moju rečenicu: "Idi, pa vidi", vrlo malo njih ispravno shvati...

Razumijete li je vi?