Vezanje pamćenja u čvor

Kad ovo pročitate, činit će vam se da govorim o nekom pradavnom vremenu, no, uspomene sežu tek do polovine prošlog stoljeća unatrag.

Pišem o jednom posve drugačijem svijetu kojeg više nigdje nema, tek tragovi u folklornim društvima i etnološkim muzejima svjedoče da je taj svijet stvarno postojao...

Poput Marcela Prousta pišem mali traktat o izgubljenom vremenu, vremenu u kojem je radio aparat bio rijetkost i predmet čuđenja, divljenja i zavisti.Negdje u svijetu se rađala televizija i sva ostala tehnološka čuda koja su došla za njom....

Da se razumijemo, riječ je o ruralnoj sredini....Malo je ljudi znalo pisati, a još manje ih je imalo potrebu nešto zapisivati, a papir, čisti bijeli papir je bio luksuz koji se nije trošio budzašto.Žene nisu nosile torbe jer i nisu imale "sitnice" bez kojih današnja žena ne može živjeti.Nije bilo džepova na narodnim nošnjama, ni ženski gunjić ni muški koporan ih nije imao, veliki gunjevi su imali samo kose proreze u visini bokova u koje se moglo sakriti ruke od hladnoće.

Žene su sve što im je trebalo nosile u raskošno nabranim, često rukom izvezenim bijelim njedrima, a i muškarci su znali u njedra ili ispod šešira tutnuti smotuljak novčanica.

Muškarci koji su pušili su imali duhankese, a samo oni bogatiji su nosili torbu  koju su najčešće zvali telećak, valjda zato što je najčešće bio od teleće kože....češće je ta torba bila sašivena od lijepe i živopisne tkanice, kakve su bile i ženske pregače...  

Ženske rubine su prvo skraćene na kratki oplećak,  a dopunjene su raskošno nabranim suknjama,tada su prelijepo,  u vrlo živim bojama tkane pregače zamijenjene keceljama,i tek tada se pojavljuju prvi džepići našiveni na novi odjevni dodatak, kecelju. Muškarci su koporane zamijenili kaputićima sa džepovima, a gornju široku rubinu košuljama, na kojima se također našao džepić kao dodatak.

Dakle, ja pričam o vremenu prije džepova, da ne kažem o vremenu prije pismenosti.Bilo je to doba kad su samo rijetki nosili vrijeme na ruci, jer sat je kao i muški telećak i radioaparat bio rijedak luksuz i statusni simbol...živjelo se "po suncu i mjesecu", a vlastita sjena na putu je svojom dužinom i kosinom, umjesto kazaljki na satu određivala vrijeme......."

E  u tom vremenu se često čula rečenice:

"joj, zaboravit ću to"

"Ma nećeš, zaveži uzao na maramici"

Češće su se ovom metodom memoriranja služile žene,valjda zato što su oduvjek one te koje moraju puno toga imati u glavi, tj. misliti na puno stvari odjedanput.....i kad je naišlo nešto važno što je trebalo zapamtiti i nikako smetnuti sa pretrpanog uma....vadila se čista, bijela, često izvezena maramica iz raskošnih njedara i zavezivao se čvor podsjećanja...

Oni koji su malo teže pamtili su znali imati svu maramicu "izvuzlanu"....svaki čvor za neku drugu" sitnicu" koju je trebalo zapamtiti...., ali se  ne sjećam da je u to vrijeme bilo toliko moždanih udara  koliko ih ima u našem vremenu kad svu pamet pohranjujemo u mobitele, kompjutere i na kojekakve diskove....

Šta kažete, kakav domišljat notebook!