Većinu nas je obavijest o tom darovanom putovanju u SSSR, te davne 1976 g. zatekla nespremne i na put smo krenuli "k'o grlom u jagode", posve nespremni, sa neprikladnom odjećom iako su neki možda bili mudriji i računali sa hirovitim proljećem.

Na slici smo Nina Erak, njezina prijateljica u sredini, koja je mudro obukla bundu i moja malenkost. Dan je bio toliko studen da su nam uši bridjele od hladnoće, pa smo Nina i ja podijelile šal da se bar malo zaštitimo, iako se više ni ne sjećam čiji je šal bio, njezin ili moj. 

Nina je iz svog kazališta ZKM nosila službeno pozivno pismo ruskom  redatelju Kuznjecovu, koji se proslavio predstavom za mlade "Ljetni praznici" (Летние каникулы, Кузнецов, Москва), pa sam išla kao prevoditeljica i potpora. Podsjećam da su ruski umjetnici u to vrijeme mogli izaći iz svoje zemlje rijetko, uz puno komplikacija i samo na službeni poziv iz druge države, pa je to pismo bilo dragocjeno, a mi smo s tim pismom u ruci dobili priliku zaviriti u Boljšoj teatar na mala vrata, iza kulisa, a i priliku da popijemo prvu pristojnu kavu, otkad smo stigli u Moskvu.   

Ne znam je li Nina Erak kasnije u životu, kao već afirmirana glumica, ikada ponovo posjetila Moskvu, ne znam ni da li je gospodin Kuznjecov uspio posjetiti Zagreb i ZKM, ali ovaj poštarski zadatak je meni pokazao kolike su tada bile razlike između tvrdog ruskog komunizma i mekog jugoslavenskog socijalizma. 

I u hotelu, i u taksijima, i na ulici, Andrej, babuška sva umotana u čudne slojeve odjeće, koja mi je na ulazu u moskovski metro prodala originalnu rusku pirošku s punjenjem od povrća koja se još pušila od vreline, svuda su nas gledali kao neke vjesnike novih i drugačijih mogućnosti. Personal u hotelu je zajedno s nama pjevao naše šlagere, jer su jugoslavenski glazbenici prvi utrli puteve preko ruske granice.