Gledam sve te slike koje je vrijeme nagrizlo, kao i mene i pokušavam oživjeti u sjećanju trenutke koje su slike uhvatile i ovjekovječile, ali moje sječanje je uvijek disperzivno, raspršeno kroz vrijeme, obuhvaća sliku, ali i neka sjećanja koja nemaju veze sa slikom, ali ih je osoba sa slike pokrenula. 

Znam da slika izgleda kao zabilježen pomalo romantičan trenutak, ali ona to nije, bila je to samo poza za iznenadno fotkanje.

Kad bolje razmislim, sjajno smo se homogenizirali kao grupa potpunih neznanaca skupljenih odasvud u samo tjedan dana i sjajno smo se provodili. Bili smo mladi, neopterećeni i nesputani, tek stasali mladi ljudi, ali ne i razulareni. Svijet se već valjao u drogama, a mi smo bili samo opijeni životom i mladošću. Vrh je valjda bio noćno ispijanje jeftinog, brzo spravljenog ruskog šampanjca, od kojeg  nas drugi dan mučila samo nesnosna glavobolja (tko kaže da samo naši Zagorci proizvode "glavoboljčeka"). 

Bili smo vesela skupina, ali ipak nježne lirske duše, ipak je to bilo literarno putovanje.

A on, dok ga gledam na ovoj mutnoj, maglovitoj slici, koju su naslage vremena još više zamutile, on me (fizički) podsjećao na moj sedmi razred osnovne škole i novog učenika koji nam došao od ne znam kud, ali s kojim sam se stidljivo i poskrivećki pogledavala, a oboje smo se zbunjeno crvenjeli kad bi nam se pogledi slučajno sreli i micali se što dalje jedno od drugoga.

Podsjećao me (fizički) i na prijatelja iz srednje škole, koji je unatoč hendikepiranih šaka na obje ruke, fantastično crtao i bio beskrajno zabavan, kao najzdravija osoba na svijetu. Motao se oko Zagrebačke škole crtanog filma i mislim da je poslije i radio za njih.  Sjećam se da mi je sav sretan pričao da se zaljubio i upoznao me sa svojom curom, koja je neobično ličila na curu sa ove naše ruske turneje koja nas je sve fotkalla.

Huh, kakva sve sjećanja pokrene jedna obična fotka.