Danšnju refleksiju
mi je donijela....
bubamara.

Ne znam kakva su vaša djetinjstva bila, ali moje je krcato ovakvim pričama. Mi nismo gledali horore na TV-u, mi smo slušali sablasne priče koje su se kao po nekom pravilu pričale u večernjim, točnije, noćnim satima.

Bile su to uvjek priče koje su i najnemirniju djecu začas umirile, a slušali su ih strahom raširenih očiju i djeca i odrasli. Svaka od tih priča se navodno i dogodila, uvijek osobi koju svi poznaju i na taj način je dobivala pečat "istinite priče" .

Bilo je u njima duhova, svih zamislivih prikaza i aveti, ukletih imanja, ukletih kuća,  čudnih obitelji, još čudnijih događaja,mjesnih "vještica" i naputaka kako ih prepoznati, npr:  Ako ti vještica dolazi u kuću, podmetni joj jastuk u kojem neka bude sakrivena igla bez konca, kad se digne sa stolca, neće znati naći vrata i tako će se odati...

Ajme ilex, otvorio si vrata u meni koja su već godinama zatvorena....