ŠAPUTAVA SVJETLOST

Komentar: u današnjem vremenu, u našem ovome ovdje i ovome sada je izrastao ZEKOSLAV...........mister dzorko.......ON nas vraća u vrijeme basnoslovlja........osluhnuh šaputavu svjetlost basni i osjetih zov onih koji su mislili srcem, osjećali dušom.........i nikada se nisu izjašjavali tek neosnovanim izričajem.........drevne basne nas još uvijek pozivaju na put KOJI JE CILJ........slijedimo ga.....:-)))
Upisao: sretan_trenutak 11.04.2011 19:27h
Pripadajući članak: ČETIRI KRATKE BASNE

"....osluhnuh šaputavu svjetlost...."

Beuzspješno sam pokušala izbrojati koliko puta je je ova sintagma (ne mogu je nazvati ni slika ni metafora)  napisana na magicusu, što u tekstovima, što u komentarima.... i naravno, odustala.

Umjesto toga pokušavam odgonetnuti zašto se vlasnici ovih riječi ovaj šuštavi spoj dviju zapravo nespojivih riječi toliko sviđa da ga stavlja na sva moguća mjesta.

To mora biti jako tanahan sluh da se čuje svjetlost, uz to, šaputava.

Na stranu pjesnička sloboda, pa i umjetnikovo prenaglašavanje...., ali, možda nakon duboke tame svjetlost doista nekim jedva čujnim zvukom najavi svoj dolazak..., meni samo sune u prozore i poškaklja me po očnim kapcima...

Nisam fizičar i ne znam da li svjetlost uopće proizvodi kakav zvuk, mislim da pucketanje vatre izaziva nešto drugo, a ne svjetlost koja se širi iz plamena. Grom i munja su također u društvu, ali ne grmi svjetlost.

Pojavu svjetla prate zvukovi, ali to nije glasanje svjetla nego onih bića koje je svjetlo razbudilo. 

Ja volim poeziju, ona je kraljica književnosti, ali  čak ni pjesnički jezik ne smije biti lišen smisla i biti svrha sam sebi.

Ako je "šaputava svjetlost" izraz nekog duhovnog, duboko proživljenog iskustva, onda ima smisla..., mada  ne nalazim poveznice sa ničim, jer je se utrpava posvuda...

E sada se postavlja i pitanje zašto svaki put zapnem na ovom sklopu riječi, što me to zasmeta  i danas mi je konačno sinulo...

Podsjeća  me to na nešto čega se i dan-danas stidim...

Bila sam maturantica, bio je raspisan državni natječaj u ondašnjoj državi. Tema je bila zadana. Profesorica književnosti me forsirala i forsirala. Ja zbog otpora na temu, odgađala i odgađala. Zadnji dan natječaja me je jednostavno poslala u zadnju klupu inzistirajući da joj na kraju sata predam prozu ili pjesmu, šta mi drago.

"Ti to možeš", opravdavala je svoj postupak. Ja revoltirano, iz inata, nanižem sve zvučne fraze kojih sam se mogla sjetiti i samo iznad toga stavim zadani naslov.

Tragedija je  u tome, što je taj famozni i zvučni uradak nagrađen državnom nagradom, a ja tu nagradu nisam odbila. Otišla sam na putovanje koje mi je ta nagrada omogućila, gladno i žedno napajajući sva čula u dijelu svijeta koji drugačije vjerojatno nikada ne bih mogla posjetiti. Svi dojmovi su mi i danas svježi i živi, ali je još uvijek živ i stid..., danas sam shvatila da je još uvijek živ....

Osjećala sam se kao varalica, jer to nije bila poema, bio je to skup nanizanih fraza, dobro organiziranih, dobro orkestriranih..., ali ipak samo fraza....

 

Tko zna, možda je ta svjetlost stvarno "šaputava", eto, probudila je moju uspavanu savjest...