Nijema prisutnost

Hrast na Ceru mi govori
riječima bez riječi,
obraća mi se onime što misao nije
nit' glasova tok,
osjećam ga,
prisutnost njegovu,
mirovanje krajnje budno,
sveprožimajuće…
Pokušavam razumjeti,
u struji vremena kojom se moje misli kreću
i siromašnim čine ono što primam
od tog mudrog starca,
što mi to šutnjom prenosi:

tu sam
jesam
ne pitaj me za godine
jer ne znam što one znače
postojim
prisutan sam
ovdje
na ovom mjestu
i promatram
promatram došljake poput tebe
prolaznike
gdje pokoji me zagrli
obrati pažnju na me i na drugove moje
dok drugi samo prođe
zaokupljen svojim mislima
ili razgovorom s prijateljem
o prošlosti
problemima
ili željama budućnosti
i ne vide
ne čuju
ne osjećaju ono što je sada
bogatstvo koje već postoji
ovdje gdje ja obitavam
…
promatram izlazak sunca
noćno nebo i zvjezdani sjaj
kupam se u ljetnim kišama
sa zahvalnošću odbacujem lišće ujesen
i ne strepim pred gromovima
niti me drvosječa brine
ne bojim se oluje
koja bi me s korijenjem izvalila
jer i kad me trulež polako preuzima
dok ležim na vlažnom šumskom tlu
i dalje sam miran
spokojan
prisutan u punini života
…
duže sam ovdje od tebe
bit ću tu i poslije tebe
možda
ali nije mi važno
jer prihvaćam
život
njegovo kolanje
mijenu stanja
i sretan sam
uvijek
i nijemo prisutan
…
uči od mene čovječe
jer svaki put kad mi dođeš
osjećam tvoj nemir i strah
pogledaj me
zagrli me
stopi se sa mnom
da budemo jedno
i postat ćeš kao ja
vječan
ispunjen
i nijemo prisutan
u onome što jedino možeš posjedovati
u sada

Grleći ga potekla je suza
zahvalnica
za taj tako običan hrast,
jedan od bezbroj
kad sam ih krenuo brojati,
običan, a tako neobičan.
I uvijek je tu, za svakoga,
samo kad bi htjeli,
samo kad bi čuli,
kad bi vidjeli
i otvorili se iskustvu
jednosti...

(31. svibnja 2010.)

www.boris-pecigos.com