Lacrimosa
Ovo je trenutak odustajanja,
sada, na kraju putovanja,
na kraju varke u koju smo vjerovali
i dali sebe kroz muku, krv, suze i znoj,
nadajući se suncem obasjanim vrhuncima
i u nedogled jasnoj viziji
kao nagradi za sve.
Ali ovo je krug.
Krug.
Bolje bi nam bilo da smo stajali
ruku umrtvljenih i pogleda ukočenog
u sjeni pukotina u dolu,
da smo nijemo mumljali sebi u bradu
pjesmu tužaljku,
gluhi od tišine
i obamrli od straha.
Kotač se ionako okreće,
htjeli mi to ili ne, jer,
neminovno je neminovno,
svaki trud je prah zemljani
bačen u smjeru sjevera
odakle studeni vjetrovi pušu,
a svaki korak učinjen u nadi
poput vina je koje zaborav nudi,
zaborav stvarnosti čije okove
naizgled zbacimo,
sve dok vino ne oteče.
Pomahnitalo žudimo za izbavljenjem,
upiremo se, ubrzano koračamo
stvarajući graju i metež gdje god prođemo,
slušamo vođe i svete, slijepi,
haljinama razdrtim se molimo,
čekajući… čekajući… i čekajući…
Prolazne slasti ganjamo da nas otupe,
koje nude nam smiraj lažni,
a mi želimo još,
i sve više,
pa kao gladni psi
oko strvine prolaznog užitka
režimo i grizemo jedni druge.
Da, ovo je trenutak odustajanja,
na kraju putovanja tek,
na koje nismo ni trebali krenuti,
samo da smo mudrosti imali,
da smo vidjeli
kraj tamo gdje je početak.
A sutra, zaboravit ćemo sve
i na novo putovanje krenut,
opet,
s nadom u vrhove svjetla
gdje izbavljenje možda čeka,
i tako uvijek iznova
i iznova
i iznova…
Krugu se ne zna početak,
nit kraj,
a kotač se i dalje vrti.
(17. prosinca 2010.)
bglavac
edin.kecanovic
