DOĆI ĆE I TAJ DAN

 

Moj odlazak ne znači izdaju,

Molim te draga,shvati,

Onaj koji je rođen pod zvjezdanim nebom,

Ne može bez lutanja,

Kao i ona zvijezda,

Koja je krstila moje rođenje.

Moj odlazak ne znači svršetak,

Već novi početak,

Ti znaš draga,

Ti to osjećaš,zar ne,draga?

Da ću se vratiti s onim istim vjetrom,

Sa kojim sam i otišao,

Iako sam zbog lutanja odabrao samoću,

A žrtvovao ljubav,

Ja te još uvijek volim,

Ljubim Te u mislima,

Više nego ikada!

U zvijezdama tražim pogled Tvojih čeznutljivih očiju,

Moje utočište ljubavi i utjehe.

Ta vjeruj mi draga,

Jer čovjek ne laže uz odar svoje samoće.

Kad tvoja suza klizne,

U blistavu struju proljetnog dana,

Začuti ćeš šapat vjetra,

Leti slobodno!...Poleti sa mnom!...

U savršeni proljetni dan!

Najbolje su uspomene one koje nas uče ljubavi,

To ne mogu poreći,

Jer Ti si u mojim uspomenama na prvom mjestu,

Da draga,čak si ispred divnog zvjezdanog neba,

Ispod kojeg sam se rodio,

Sam i napušten,

Kao pravo dijete samoće.

Ti znaš draga da ne lažem,

Jer ta divna uspomena rođena je u anđeoskoj kolijevci,

U čežnji,

Od tisuću pojedinih pogleda,

Tvojih čeznutljivih očiju,

Koje sad izbiše na javu.

Ja znam,osjećam,draga,da me Ti razumiješ,

I još čekaš u divnoj raskoši Tvog pogleda,

Što se svaki Božji dan,

Budi i liježe ispod duge.

Možda sam udaljen od tebe tisuće i tisuće milja,

Ali srca su nam bliža nego ikad,

Da draga, to može osjećati samo čovjek,

Koji iskreno voli.

Da draga,doći će i taj dan,

Kada će se naši žarki i čeznutljivi pogledi,

Opet spojiti ispod duge,

One iste duge,

Ispod koje smo znali graditi našu cestu snova.

Da draga,doći će i taj dan,

Naš dan,

Kada će ona latica ruže,

Koju smo zajedno posadili u naš mali vrt,

Opet treperiti u Tvoj ruci,

Baš kao i moja ruka,

U Tvojoj ruci.

 

© Walter William Safar