Prepuštam se struji sadašnjeg trenutka, i priznajem, nisam rasopoložena više ni za jedan dio mene koji mi se želi dodvoriti i oraspoložiti..Ja sam onaj dio mene koji nitko još nije dotakao, onaj ponosni ratnik koji skučeno sjedi izvan svoga oklopa, odloženog oružja, i posramljen zbog vlastite pobjede tuge nad radošću, i vlastite nedostižnosti kraja bitke koju mora voditi za srce svoje Gospe..Neki čudnovati putnik svevideći čarobnjak, reče mi, da su to samo ikušenja na putu, da suze nisu dostojne ničije ljubavi..

A ja shvaćam da su one moje oružje, jače od bilo kojeg mača i oklopa..Jer pokazuju da mogu voljeti do kraja svakog voljenja, da mogu osjećati, kada me optuže za hladnoću i bešćutnost u bitkama na život i smrt..

A što je život? Tek prevaziđena smrt, i pobjeda nad svime što pokazuje pravac gubljenja bitke..

Danas nisam za smijeh..Ako se ovo zove tuga, neka bude tako..Ja znam da i ovo samovanje sa sobom ima itekako radostan završetak..Samo ga treba dočekati..