Namrštim obrve i spustim pogled,

stisnem zube izgubljena glasa,

sigurna koraka, odlazim iz gužve,

ime ti ne spominjem dok o tebi govore;

poslije svega...

malo toga mi preostaje.

Jutarnja svjetlost stvara mi težinu,

miris svitanja ubija svojim dodirom,

navlačim tamne zastore na prozore,

jer...poslije svega... odvratno nedostaješ.

U prolazu osjetim šapat jeseni,

neznanac me podsjeti na ljubav u sjeni,

koga sam, godinama, zapravo, varala...

kad poslije svega, još te volim.

Poslije svega, svijet se nastavlja,

poslije svega, laži ostaju,

poslije svega, boli ne prestaju.

Poslije tebe... ne ostaje puno toga.

Ništa ustvari...

Praznina tek...