Nigdje ne možeš vidjeti zagrljaj neba i zemlje. A ti? Da li se ipak osjećaš zagrljeno…
Živimo u različitim svjetovima. Čak je i nebo ovdje drugačije boje. Tamo je tirkizno. Ljubičasto ponekad…
Pokušavam dokučiti prozirnost, daljinu. I osjećaj…
Jak vjetar ubire još zelene listove. Veliko stablo je polomljeno, olujom uništeno, odvojeno od svojih korijena…
Priroda umire polako. No, prije nego umre, ona pripremi svoju novu inkarnaciju. Bez velike filozofije, ona stvara novi život. Sebe iz sebe…
Čovjek nije ukorijenjen na jednom mjestu. Upravo svjesnost o završetku ovoga života, čini ovaj život toliko dragocjenim. Kao i kretanje…
Strašno bi to bilo kada se budućnost ne bi mogla kreirati. Koji bi bio smisao… Izvjesnosti…
Ipak, sve je tako jednostavno. Godišnja doba se izmjenjuju. Jesen, zima, proljeće, ljeto…
Sada je ljeto. I ja uživam…
Sudbina?
Predavanje ulozi marionete, plesanje po koncima…
Kako blesav osjećaj, kretati se onako kako te vode neke nevidljive niti, bez odgovornosti, bez glave. Prekruto ili premlitavo… Nije to za mene.
Sudbina?
Ono što mi je dano, ostvareno, kroza me oživotvoreno, neizrecivo je bolje od onoga što sam ikada mogla i zamisliti. Nikakav ostvareni san. Ostvareni život.
Hodala sam dugo, dugo… Samo da pogledam u oči. Istini…
Sada vjerujem, da je sve ovo u što sam postala, slobodno od tereta sudbine.
Kako je dobro, nastaviti dalje. U nepoznato. Činiti nemoguće kako bi se otkrilo moguće…
Dosta sam sjedila na obali, slušajući valove. Plakala sam… I opet ću plakati. Osjetim to… I spopada me smijeh.
Sinoć su zvijezde bile tako blizu, a moja misao je bila: „Divne su…“ Divne su jer su tako daleko… Kad bih imala želja, tamo bi ih poslala. I odjednom je stigao odgovor na već zaboravljeno pitanje. Ne tamo, već upravo ovdje gdje jednom nisam znala kako dalje. Gdje sam… Gdje je more… Gdje Sunce… Gdje su granice…
Ljeto je… I ja uživam. U tebi. U zagrljaju… Ovdje… Gdje prestaje pametovanje.
bglavac
irida
