Sai Ram Svima!              
 
Potresna ali i poučna životna sudbina  koju je kroz svoj magistarski rad napisala  jedna  Svetlana
Iako slijepa  završila je četverogodišnjiu Shiatsu školu, i napisala ovaj rad- jer se služi računalom.
Komunicira i e-mailom bez problema.
Vrlo je dirljivo i pokazuje snagu i ljepotu Svetlane  a ne samo Snagu vode kako se zove njezin rad..
Njenom dozvolom  dijelimo sa vama  njenu  životnu priču.
 
Pripremili za vas
Goga i Laci
 
 
 
Iz sadržaja
 
Imam 24 godine, a prije pet godina za mene je završio jedan život i počeo jedan sasvim novi. Taj je prelazak kao i svaki drugi, obilježio jedan... pa možemo ga nazvati dramatični događaj. U kratkom vremenskom periodu moje su se oči trebale priviknuti na tamu... Sa devetnaest godina dobila sam trombozu moždanih sinusa a kao posljedica bio je povišeni tlak u mozgu koji je uništio očne živce. Ovo nije priča o patnji, već je to priča o borbi i snazi.
 
Mogu reći da mi u tom trenutku operacija nije toliko teško pala, koliko spoznaja da ne vidim i da je to to. Prije izlaska iz bolnice još sam jednom razgovarala sa oftalmologinjom koja me je pratila. Ona mi je tada rekla nešto što me u onom trenu veoma potreslo, nešto što je u biti osvijestilo činjenicu da ne vidim. Rekla mi je da joj je jako žao, i da ću se dalje morati kretati sa BIJELIM ŠTAPOM. U tom trenutku ja sam u sebi imala osjećaj kao da me je netko sa hladnim mačem u području trbuha presjekao na pola
 
Kad se svjesno osvrnemo oko sebe možemo primijetiti da je priroda koja nas okružuje i čiji smo dio zaista prekrasna, čarobna i puna malih iznenađenja. Promotrimo li godišnja doba primijetit ćemo kako svako od njih ima svoju veliku sliku ali isto tako i one male sitnice koje ga čine posebnim. Ja volim sva godišnja doba ali ipak moram priznati da me fasciniraju pahuljice snijega i njihova različitost. Pahuljice snijega su sićušni kristalići od kojih svaki ima svoju, od drugih različitu strukturu. Fascinantno je to koliko tisuća i tisuća pahuljica snijega padne na tlo i da je svaka različita. To je dokaz kako je priroda čudesna. Barem jedan od dokaza...
 
Iako može izgledati besmisleno biti zahvalan na tome što si izgubio vid, ili prošao kroz traumu kao što je operacija Chiari-a i svu bol poslije, ali ja to jesam, jer da nije bilo te situacije, možda nikada ne bi o svome organizmu naučila to što sada znam, nikad ne bi dubinu svoga tijela upoznala ovako u detalje. Kad ne vidite očima, počinjete gledati unutar sebe, slušati svaku kost, organ i stanicu kako diše i šaljete im veliki osmjeh i zahvalnost. To su jedinstveni trenuci jer se tada čovjek spaja sa samim sobom, a to je životna misija svakog bića. Kad se to postigne, stvari više nikad nisu kao što su nekad bile, i ne možete živjeti istim životom kao i prije. Pogled na život se mijenja, čovjek se okreće drugim stvarima i u sebi nosi potpuno drugačiju vibraciju.
 
. i na kraju. Ovom radnjom želja mi je bila ispričati priču O PLIVANJU KROZ VODU, PLIVANJU UZ NJENU PRIRODNU STRUJU I SNAGU.. . Želja mi je bila poručiti kako svaki čovjek na ovome svijetu, jedinstven, poseban i neponovljiv u sebi nosi izuzetnu moć prirode i veliku snagu volje za životom. Život je izazov ali isto tako i igra, radost i veselje. U životu nam katkad cvjetaju ruže a katkad nam oblaci lebde nad glavom nezamislivo dugo. No bez obzira na to što se dešavalo svakako je dobro jer nam pomaže da rastemo i razvijamo se. Na nama je samo da svjesno odlučimo što učiniti sa vremenom koje nam je dano.

Shiatsu Škola Hrvatska

 

Završni Rad

 

SNAGA VODE

… Fenix je fascinantno biće…
Izgori u plamenu kad mu je vrijeme smrti i ponovno se rodi …
iz svoga pepela…
Može nositi veoma težak teret,
njegove suze imaju iscjeljiteljske moći
i vjeran prijatelj.“

Polaznica: Svetlana Maksimović

Mentor: Zlatko Pavlinić

Rijeka, veljača, 2009.Uvod

Ljudsko tijelo… 206 kostiju, 650 mišića, srce koje će otkucati otprilike 3 milijarde puta, pluća koja dišu kroz otprilike 2400 km za prozračivanje, sve izvanredno uskladjuju milijarde živčanih stanica i milijarde kilometara genskih informacija u kombinacijama koje svakog od nas čine jedinstvenim… sto milijardi stanica… nevjerojatno ljudsko tijelo svakog nas dana vodi na čudesno putovanje, pomiče granice, ide ususret velikim izazovima, prkosi ograničenjima ljudskih dostignuća... U carstvima koje ne vidimo zbiva se svakodnevica ljudskog života. Današnja nam tehnologija omogućuje da zavirimo u ta carstva, da vidimo kako mozak misli, srce otkucava, život počinje.

Za mene čovjek kao jedinstveno ljudsko biće nije samo tijelo. Osim mozga, srca, kostiju, mišića i ostalih organa čine ga i njegova osobnost, emocije i duša. Četiri aspekta ljudskog bića materijalizacija su, od one vidljive do one oku nevidljive, onoga što sve pokreće, životne sile, energije.

Ušavši prvo indirektno, a kasnije kao polaznica Shiatsu škole direktno u svijet Shiatsu-a, počela sam otkrivati i učiti o ljudskom tijelu, te snazi energije. Učenje je proces koji započinje rođenjem i nikada ne prestaje. Učimo od prirode, okoline, roditelja, knjiga i najviše iz života i od sebe samih. Čudesna igra prirode zvana život pružila mi je priliku i šansu da kroz neobične situacije naučim jednu malu ali važnu činjenicu. Bez obzira na to koliko je duboko potonuo, svaki čovjek u sebi nosi veliku snagu da se pomakne, penje i iz dubine ispliva na površinu. Nekad, kad sa strane promatramo ljudsku borbu, čini nam se da mi tu snagu nemamo. No u situacijama koje nas zateknu čovjek se sam iznenadi i čudi odakle mu snaga dolazi.

Kao dio prirode čovjek u sebi nosi sve njezine elemente, bilo kemijske ili metafizičke. Ponekad nečeg ima viška, nekad nečeg manjka… to ovisi o mnogim stvarima, ali opet je na nama da učimo, prepoznajemo i djelujemo. Na svom sam životnom putu, iako kratkom ali punom raznih pustolovina, iz svoje dubine prepoznala i osluškivala šapat VODE, te iz nje crpila njenu snagu, hrabrost i volju. Čitajući jednog popodneva skriptu o živčanom sustavu, koji prema Tradicionalnoj Kineskoj Medicini prima podršku energije Vode, počeli su mi se slagati djelići te priče, navirati ideje i želja da još dublje zavirim u tajanstveni svijet života i nekako zaokružim jedan period svoga puta; rođena je ideja za temu mog završnog rada za Shiatsu ispit.

Ovaj završni rad priča priču o traumi, tami, boli, suzama, dodiru, radosti, podršci, svjesnosti i vjeri u prirodu i najvažnije: u sebe samog. Ako postoji povjerenje, možemo se prepustiti Vodi života da nas nosi i odvede na čarobna mjesta…

Priča o Stvaranju

Priča o stvaranju dolazi iz svijeta Huna, drevnih iscjeljiteljskih tehnika starih Havajskih Šamana. Priča se prenosi usmenom predajom: učitelj - učenik. S vremena na vrijeme, dok bi učitelj pričao pojavili bi se i drugi zvuci. Dok slušaš učiteljev glas dopusti da te zvuci smire i opuste. Tada bi glas nestao u daljinu, postao sve tiši a onda bi se opet vratio i postao snažan poput valova oceana…

„… i on reče:

U početku bijahu prostor i tama, svevremenski mir, zaboravljen od Bogova. U trenutku sada dužem od zauvjek, bijaše ništa i bijaše sve. Nad svim zvukovima vladaše tišina, nad svakim pokretom vladaše zvuk. Odjednom se u miru pokret poče kretati, u prostoru se javi val i kao otkucaj srca započe vrijeme. Bezgranični prostor, IO, bijaše izvor čitavog postojanja kao i postojanje samo. Život poče tamo kao val energije u još bezgraničnom prostoru. Sve u početku tamo započe i sve će se na kraju tamo vratiti. Kada tama ponovno pobijedi svjetlost sve će se vratiti u njena njedra, čak i bogovi jer u tami i miru pokreta nema dok se ne probudi SNAGA… Snaga aktivnoga – KANI snaga je muškosti, dok je pasivna SHI ženskost. SHI je ta koja iz velikog oceana njega zove da joj se vrati i potone u njenu dubinu. IIIIIAAAAAOOOOO njen je zov iz tihe, prostrane tame koji ga budi. Dok ga njene ruke ne dirnu on leži kao mrtav u kraljevstvu tame. Probuđen njome u njemu se budi njegova bit, stvara pokret i zvuk HHA. HHA je zvuk elementa ZRAKA, on stvara pokret u mnogim oblicima. Kad krene pokret on stvara trenje, nastaje VATRA, AHI. Vatra stvara toplinu, ona uzrokuje vlagu, VODU, VAI. Kada se elementi spoje i skrute nastaje ZEMLJA, HONUA… materijalizira se duh i započe stvaranje…Život – Smrt – Život

Znanost kaže da je sve ovo što danas jest nastalo prije 17 milijardi godina iz VELIKOG DOGAĐAJA poznatog pod imenom BIG BANG, ili VELIKI PRASAK. Beskonačno mala sabijena masa je iz nekog razloga eksplodirala i izbacila ogromnu količinu materijala u nastajući prostor koji danas zovemo Svemir. Eksplozijom su istovremeno stvoreni i prostor i vrijeme. Oni su povezani, čine cjelinu, pa ih nazivamo i prostor-vrijeme. Povijest svemira je duga, puna fascinantnih detalja i priča, a meni je najfascinantija jedna... ona zvana život.

Prije pet milijardi godina kao posljedica eksplozije supernove rodila se zvijezda koja je označena kao Žuti Patuljak Iz materijala koji je eksplozijom supernove izbačen, polako se pod utjecajem sveobuhvatne sile gravitacije počeo sakupljati materijal u nekakve mase koja je nakon nekog vremena oblikovala objekte koje danas znamo kao Planeti ili Lutalice. Na udaljenosti od 150 milijuna km, na jednoj takvoj Lutalici u jednom se trenu, zbog savršenih uvjeta, razvio život.

Čitav život možemo provesti razmišljajuci o životu izvan Zemlje, na mnogobrojnim planetima koji kruže oko bezbroj sunaca… da li su bića koja tamo žive slična nama… ili su potpuno drugačiji, od čega su sačinjeni…

U prostranoj galaksiji Mliječni Put, kako je nastalo ono što zovemo život? Priroda života na Zemlji i potraga za životom izvan nje, dvije su strane istog pitanja: potraga za onim što mi jesmo.

Sva živa bića na Zemlji sačinjena su od organskih molekula, kompleksne mikroskopske arhitekture sagrađene oko atoma ugljika. U prostranoj tami između zvijezda u oblacima plina i prašine također postoje organske molekule, a unutar tih oblaka mrlje su novih svjetova koji se tek formiraju. Njihove su površine pokrivene organskim molekulama koje možda ne vrve životom ali one su bit života. Na pogodnim svjetovima one mogu dovesti do života… organska tvar rasprostranjena je po čitavom svemiru, u svakom kutku čini ju ista kemijska supstanca.

Možda će, ako joj se da dovoljno vremena, evolucija i nastanak života biti prisutni na svakom novom svijetu. Neki su svjetovi preokrutni za život, na drugim će se život razviti i umrijeti, a na nekima će se razviti i inteligencija i civilizacije naprednije od naše.

Sav je život na našoj planet usko povezan. Čini nas zajednička organska kemijska supstanca i imamo zajedničko evolucijsko nasljeđe. Biolozi stoga proučavaju jednu jedinstvenu temu u skladbi života. Je li to jedini glas u tisućama svjetlosnih godina ili možda postoji Fuga, milijarde različitih glasova koji sviraju životnu muziku galaksije.

Ovaj plavi svijet mjesto je na kojem smo odrasli. Postojalo je i vrijeme prije života, ali sada naš planet vrvi životom. Kako je on nastao, od čega se sastoje organske molekule, kako je život proizveo bića kao što su životinje i na kraju čovjeka… koji je u mogućnosti istraživati misteriju vlastitog postanka.

U dvanaestom stoljeću, Japanom je vladao klan ratnika, Heke. Vladar plemena, vladar Japana bio je sedmogodišnji dječak, Antoku. Čuvala ga je njegova baka, dama Nii. Pleme Heke borilo se u ratu sa drugim klanom samuraja. Svatko od njih težio je prema vrhu carstva. U odlučujućem sukobu dvaju plemena u unutrašnjosti Japanskog mora 1185. g pleme Heke bilo je u puno manjem broju. Preživjeli ratnici plemena bacili su se u more i utopili. Careva baka, dama Nii odlučila je da oni neće biti poraženi od ruku neprijatelja, i ono što se dalje dešavalo povezano je sa pričom Plemena Heke.

Mladi je vladar upitao damu Nii: „kamo me vodiš“. Ona se okrenula ka dječaku i sa suzama na licu utješila ga. Zaslijepljen suzama mladi je vladar skupio ruke. Okrenuo se prema istoku da pozdravi Boga, zatim zapadu da se pomoli Budi. Dama Nii uzeše ga u svoje ruke i uz riječi: „u dubinama oceana naš je grad“, s njim je potonula pod valove.

Uništenje plemena Heke na obalama Japanskog Mora označilo je kraj njihove tridesetogodišnje vladavine. Gotovo cijelo pleme nestalo je sa lica povijesti.

Preživjele su samo 43 žene koje su ribarima prodavale cvijeće na samom mjestu događaja. Te su žene i njihovi potomci ustanovili festival kao uspomenu na bitku dvaju plemena. Do današnjeg dana njihovi potomci dolaze u mauzolej izgradjen u čast mladoga vladara, dječaka Antoku. Na tom mjestu odvija se ceremonija sjećanja na život i smrt Heke ratnika.

Uz ovu priču postoji neobičan dodatak. Ribari kažu da Heke samuraji još uvijek lutaju dnom Japanskom Mora i to u obliku … rakova. Tu se mogu naći rakovi sa čudnim oznakama na leđima. Uzorci su to veoma slični ljudskom licu, ljutitoj lubanji ratnika samuraja iz doba srednjevjekovnog Japana. Kad bi uhvatili te rakove ribari ih ne bi pojeli već bi ih bacili natrag u more, kao sjećanje na davne bitke uz obalu mora.

Postavlja se pitanje, kako su se ljudska lica pojavila na oklopima rakova… Možda su nekad postojali rakovi sa uzorcima sličnim ljudskom licu pa bi ih ribari nakon ulova bacili jer bi smatrali da donose nesreću. Taj bi trenutak značio sreću za rakove jer su mogli dalje nastaviti lanac evolucije. Trenutak ribarevog odabira, baciti raka natrag u more ili ne, trenutak je umjetne selekcije, čovjekovog odabira da se život nastavi.

No što je sa prirodnom selekcijom, kako se razvilo sve što danas postoji. Prirodna selekcija mehanizam je evolucije, čvrste činjenice koja se doista desila. Prirodna selekcija otkriće je koje govori o preživljavanju jačeg. Ako se razvije jedna vrsta, a uvjeti ne dozvoljavaju da opstane ona će izumrijeti.

Priroda kadkad napravi iznimku, te na način zvan mutacija dozvoli nekoj vrsti da razvije posebno oružje kako bi mogla preživjeti. Dok vrijeme prolazi prirodna selekcija čini život još ljepšim.

Tajne evolucije su vrijeme i smrt. Vrijeme, za sporu akumulaciju odabranih mutacija, a smrt da bi se napravilo mjesta za nove vrste, novi život. Život na Zemlji razvio se kad je naš svijet, još pod utjecajem udara meteora, izgledao kao Mjesec. Zemlja je stara 4.5 milijardi godina. Iz fosilnih ostataka znamo da se život razvio nedugo nakon njenog nastanka, u dubinama jezera i oceana. Prvi oblici života bili su veoma jednostavni i zbili su se na molekularnoj razini. U tim ranim danima svjetlost i ultraljubičasto zračenje sa Sunca rastavljali su molekule bogate vodikom prisutne u primitivnoj atmosferi, i djelići molekula spontano su se spajali u kompleksnije molekule. Produkti tih ranih kemijskih reakcija nastanili su oceane formirajuci nešto slično juhi. Jednoga dana, gotovo slučajno, razvila se molekula koja je imala mogućnost reprodukcije, kopiranja. Ta je molekula bila predak onoga što danas znamo kao DNK, glavna molekula života na Zemlji. DNK čine četiri glavna dijela, nukleotidi. Označuju se sa četiri slova, koja čine genetski kod, jezik nasljeđa. Na dijelovima DNK upisane su upute za razvoj različitih organizama. Mutacija je promjena nukleotida, pogrešno upisana genetska instrukcija. Mutacija se može desiti slučajno, njene posljedice mogu biti opasne za slijedeću generaciju, no katkad slučajne mutacije imaju smisla i potpomažu evoluciji života.

Prije 4 milijardi godina preci DNK natjecali su se za molekularne gradivne ciglice i iza sebe ostavljali mnogo kopija.

U dalekoj prošlosti nije bilo grabljivaca i tragova života bilo je svugdje. Oceanima i bazenima ispunjeni krateri za te su molekule bile Edenski Vrt. Kroz reprodukciju, mutaciju i prirodnu selekciju evolucija živih molekula uzela je zamah.

Različitosti sa specijaliziranim funkcijama spojile su se čineći tako kolektiv, prvu stanicu. Počele su se razvijati biljke sa sposobnošću korištenja sunčeve svjetlosti za stvaranje vlastite ciglice za razvoj. Pojedinačne stanice spajale su se sa ostalima, čineći tako prve višestanične organizme. Zelene biljke počinju u atmosferu ispuštati veliku količinu kisika i dušika. U isto vrijeme, na dnu oceana razvijaju se jata, lignjama sličnih organizama. Počinje razvoj prvih oblika riba, kralježnjaka, biljke počinju kolonizirati tlo a razvijaju se i bića koja su imala i nešto nalik plućima i bila sposobna preživjeti pod vodom i iznad nje. Naši direktni preci počinju napuštati ocean. Razvijaju se prva stabla, gmazovi, te dinosauri koji su vladali Zemljinom površinom oko 160 milijuna godina. Neprimjećeni od strane dinosaura, razvili su se prvi sisavci čiji su mladi rođeni nejaki i bespomoćni. Samo nekoliko milijuna godina prije sadašnjeg trenutka, razvila se vrsta koju danas nazivamo čovjek.

Za nastanak života neophodna je Voda. Ta čarobna molekula sazdana od dva atoma vodika i jednog atoma kisika zaslužna je da u jednom malom kutu svemirskog prostranstva, a možda i u još kojem, jedan sitan planet vrvi životom.

S obzirom na to da je čovjek kao takav, dio svijeta u kojem živi, u njemu se nalaze svi elementi prirode pa tako naravno i Voda. Čak sedamdeset posto njegovog tijela čini Voda. U to se možemo sami uvjeriti i bez korištenja bilo kakvih instrumenata. Svakodnevno se znojimo, mokrimo, koža ima svoju vlažnost, unosimo tekućinu u sebe, dakle tijelo ima i tu potrebu za Vodom da bi se održavalo na životu. Uz onaj materijalni izraz u kojem Voda kao element postoji i u prirodi i u čovjeku, tu se susrećemo i sa ostalim izrazima, emocionalnim, psihološkim i spiritualnim. U Vodi živi duh života, koji se u Tradicionalnoj Kineskoj Medicini zove Chen. Chen ima kvalitetu hrabrosti, volje, smrti ali i ponovnog rođenja. Eksplozijom male mase njen je život završio ali je počeo život Svemira. Ekspozijom supernove prije 5 milijardi godina završava njen život ali počinje život Sunca i njegovog sustava. Svako biće, stvar pa čak i pojava ima svoj početak i kraj.

Imam 24 godine, a prije pet godina za mene je završio jedan život i počeo jedan sasvim novi. Taj je prelazak kao i svaki drugi, obilježio jedan... pa možemo ga nazvati dramatični događaj. U kratkom vremenskom periodu moje su se oči trebale priviknuti na tamu... Sa devetnaest godina dobila sam trombozu moždanih sinusa a kao posljedica bio je povišeni tlak u mozgu koji je uništio očne živce. Ovo nije priča o patnji, već je to priča o borbi i snazi, pa ne bi na široko i dugačko htjela razvlačiti priču, ali sam ga morala spomenuti jer tu nekako sve počinje. Nakon izlaska iz Riječke bolnice otišla sam u Budimpeštu, u Neurološki Centar gdje mi je rečeno da bi bilo dobro podvrgnuti se operativnom zahvatu ako se želi smanjiti kranialni tlak i sačuvati ono malo zdravog očnog živca koliko ga je još ostalo. Prošlo je i to i ja sam se normalno oporavila. Mogu reći da mi u tom trenutku operacija nije toliko teško pala, koliko spoznaja da ne vidim i da je to to. Prije izlaska iz bolnice još sam jednom razgovarala sa oftalmologinjom koja me je pratila. Ona mi je tada rekla nešto što me u onom trenu veoma potreslo, nešto što je u biti osvijestilo činjenicu da ne vidim. Rekla mi je da joj je jako žao, i da ću se dalje morati kretati sa BIJELIM ŠTAPOM. U tom trenutku ja sam u sebi imala osjećaj kao da me je netko sa hladnim mačem u području trbuha presjekao na pola...

U trbuhu su smješteni svi naši glavni organi, osim naravno mozga, pluća i srca. Prema Tradicionalnoj Kineskoj Medicini tj. istočnim kulturama općenito, trbuh, ili kako ga oni nazivaju, HARA, centar je čovjekove snage, vitalnosti i kreativnosti. Poznat nam je izraz HARA KIRI. On dolazi iz japanskog jezika, a ima značenje Rez Hare, ili Rez Smrti.

Hara kiri bi obično sami sebi činili Samuraji kada bi došli u položaj da gube bitku. Umjesto smrti od ruke protivnika japanski bi ratnik radije odabrao da sam sebi mačem prereže trbuh od pupka naniže. Tim bi činom sačuvao svoju čast ali i prekinuo život na ovoj kugli zemaljskoj. U mom slučaju nije bilo riječ o nikakvom spašavanju časti niti o prekidu života, ali me je ta rečenica dotakla u moj centar i tamo ostavila duboki trag traume. No, bilo kako bilo, život ide dalje... ja sam izašla iz bolnice, došla kući i trebalo je odlučiti kamo i kako dalje.

Prije nego što nastavim željela bi skrenuti pažnju sa sebe na jednu hrabru i moćnu ženu, moćnu ratnicu, lavicu koja štiti svoju mladunčad, moju mamu. Kažu mnogi da djeca, tj. Duša djeteta prije začeća pomno bira svoje roditelje sa ciljem da joj pomognu, te da ju podrže, da izazove koje mora proći u ovozemaljskom životu lakše svladava. Ako je tome tako, a ja snažno vjerujem da jeste, ja sam izabrala savršene roditelje. Svako sa svoje strane i tata i mama neizmjerna su podrška na mome putu. U ovoj mojoj priči veliku ulogu podrške odigrala je moja mama. U trenucima kad sam bila toliko zbunjena, ona mi je svojim riječima i samo njezinim majčinskim dodirom vraćala snagu, volju i želju za dalje.

Nakon povratka kući došli smo do informacije o postojanju udruge Homer koja slijepim osobama na pravi način pomaže da se integriraju u društvo. Otišle smo u Homer gdje su rekli da bi za početak trebala svladati osnovne vještine koje su slijepoj osobi potrebne da bi mogla kako-tako normalno živjeti. Prva je bila pisanje i čitanje Braille-ovog pisma, informatičko opismenjavanje te savladavanje kretanja uz pomoć Bijelog Štapa. Pričala sam s Zlatkom koji je kao i ja sa svojih dvadeset godina oslijepio i koji je mnoge ljude naučio Braicu. Rekao je da bi bilo dobro odmah krenuti jer nas čeka velik posao.

Unatoč činjenici da sam u Budimpešti od oftalmologinje dobila informaciju da je djeci iznad petnaest godina puno teže učiti Braicu, te da si ne stavljam prevelike nade u sve to, ja sam odlučila krenuti. Tog posljepodneva došla sam kući i na stolu u dnevnom boravku napipala nekakvu knjigu. Po koricama sam je i prepoznala. Bila je, u to vrijeme moja omiljena knjiga: A Man On the MOON, the Voyages of the Apollo Astronauts, autora Andrew-a Chaikina. Knjiga je to koju sam pročitala barem pet puta u dahu. Uzevši ju u ruke shvatila sam da takvu kakvu je držim u ruci, ne mogu pročitati. Stvorio mi se njok u grlu, potekle su suze a ja sam čvrsto odlučila da ću jednog dana opet pročitati svoju knjigu o jednom malom koraku za čovjeka ali velikom za čovjecanstvo... Vjerovali ili ne, a ni ja katkad, sada nakon što je već prošlo neko vrijeme, ne mogu vjerovati; ja sam Braicu naučila za tri tjedna. Često me pitaju–kako ?... ja im onda kažem LAKO. Točkicu po točkcu, slovo po slovo.

Nije to ni tako teško kao što se u prvi tren čini. Ja sam od vjerovanja da se sve može kad se hoće pa tako i naučiti pismo za slijepe.

I tako, već u februaru sam imala jedan alat. Prekrasan osjećaj, moram priznati kad znate da možete čitati i pisati. Uživala sam sjediti u mraku, u svojoj tišini i prstima prelaziti preko papira otkrivajući zanimljive informacije, prekrasne priče. Božićna Uspomena, autora Trumanna Cappota bila je prvi malo veći tekst koji sam pročitala i još dan danas pamtim osjećaj radosti kad sam došla do kraja. Tužna zbog ishoda događaja u priči ali ponosna na sebe krenula sam dalje. Slijedeći korak bio je informatičko opismenjavanje, učenje korištenja govornog programa koji slijepoj osobi omogućuje da koristi računalo ravnopravno sa svim ostalima. To i nije bilo tako teško, a bilo je baš zabavno. Slijedeći veliki korak, za mene onaj najvažniji u tom trenutku ali i u novom životu općenito bilo je učenje kretanja uz pomoć toliko famoznog bijelog štapa. Iz Zagreba je došla djevojka imenom Tanja, po zanimanju defektologinja i instruktorica bijelog štapa. Njen je zadatak bio da u mjesec dana sa mnom prođe metode korištenja štapa, putevima kojima ću se kasnije sama kretati. Do tog trenutka ja sam sama sebi a i svima oko sebe govorila kako ću učiti kretati se sa štapom, kako će to biti ok, kako ću biti samostalna. Uvijek je lako pričati ali nije lako kad se čovjek suoči sa onim o čemu priča. U trenutku kad sam krenula Tanja je iz torbe izvadila štap, rasklopila ga i rekla: Evo ti štap, ajmo vidjet kako to izgleda kad te vodi videći vodič a ti kao sigurnost imaš štap ispred sebe. Moram priznati da sam se stisla i sjećam se da sam htjela nestati sa lica mjesta. No, što se mora mora se, uzela sam štap u ruke i krenusmo mi. Bili su to teški počeci. Svaki korak zahtjevao je puno snage da odradim tih sat i pol, ali i to je prošlo. Svakim danom bilo je mrvicu lakše nego dan ranije i tako je u tren oka prošlo mjesec dana i ja sam sama prelazila cestu, slušala semafore, penjala se i spuštala po stepenicama... Bilo je kiše, bure, hladnih dana ali i sunca i laganog proljetnog povjetarca koji bi otpuhnuo tek pokoji listić sa stabla.