Operacija

Chiari malformacija I je u većini slučajeva nasljedno stečena. Nije poznat gen koji prenosti Chiari malformaciju ali se zna da utječe na veliko područje nastajanja herniacije tonzila (kranio cervikalni prijelaz). Kod svih slučajeva Chiari malformacije I zajedničko im je nastajanje tonzilarne herniacije a različito su dijelovi u pokretu. Svaki pacijent je poseban i svaki traži drugačiju kiruršku strategiju.

Kod Chiari malforamacije I potrebno je raditi operaciju u zoni baze lubanje. Opisati ću ukratko slijed moje operacije. Kao i pri svakoj operaciji napravljen je vanjski rez na koži, u mom slučaju duž vratne (cervikalne) kralježnice, zatim su poprečno prerezani mišići u bazi lubanje (na okcipitalnoj liniji), a sa okciputa je skinut dio mišića. Nakon toga odstranjeni su ligamenti koji povezuju foramen magnum i Atlas, što je kasnije dovelo do nestabilnosti atlantookcipitalnog zgloba i stvorilo mnogo nelagodnosti boli i stresa. Sljedeći korak bio je proširenje Velikog otvora sa stražnje strane. Taj se zahvat naziva Kraniotomija. Dalje, odstranjen je srednji dio lamine Atlasa što se naziva posteriorna laminektomija. Da bi se došlo do tonzila potrebno je bilo otvoriti duru u onom dijelu gdje se spaja za okciput. Kasnije se zatvaranje dure napravilo ljepljenjem posebnog materijala u obliku šatorskog krila. Tonzile su gurnute ispod Velikog otvora u područje lubanje a kako su one omotane suptilnom mrežom subarachnoida morali su je prije pomicanja tonzila spaliti. Pošto je otvor lubanje djelomično odstranjen više nije bilo moguće vezati vratne mišiće na kost pa su oni vezani direktno na duru. Zbog toga često pri pomicanju glave osjećam neugodan pritisak u stražnjem dijelu glave a on se prenosi na prednji dio lubanje. Nakon operacije, zbog kranioktomije i loše dure došlo je do curenja i skupljanja likvora čiji zaostali bazenčići se nalaze u zatiljnom dijelu.

Oni stvaraju pritisak na moždano deblo i zbog toga često imam mučninu i neugodnu bol u području foramen magnuma.

Gore opisana operacija traje pet sati. Osoba za takav zahvat mora biti pod narkozom oko sedam i pol do osam sati, što je za živčani sustav koji bude pod djelovanjem jakih sredstava za uspavljivanje u tom trenutku a i kasnije veliki stres.

Kao i svako, buđenje iz ove duge narkoze nije bilo nimalo jednostavno. Veliki je šok kad čovjek postane svjestan gdje je i što tamo radi. Infuzijske igle u žilama i zujanje aparata ne daje baš dobar osjećaj, no za mene je u tom trenutku najgori bio osjećaj intubacijske cijevi u ustima… ali i to se izvadi i dobar je osjećaj, nakon noći provedene u spavanju i buđenju svakih dva sata, kada iz jedinice intenzivne njege ponovno odete na odjel i čujete mamin glas, osjetite dodir njene ruke koji istog trenutka vraća na dane sigurnosti, dane provedene u majčinoj utrobi…