Pojam uvijek propusti ili mu izmakne nešto od krajnje važnosti, nešto dragocjeno što se nalazi samo u stvarnosti koja je konkretna i jedinstvena. Veliki Krishnamurti jako je to lijepo rekao: “Onoga dana kada dijete naućiš kako se zove neka ptica, dijete više nikada nece vidjeti tu pticu.” Kako istinito! Prvi put kada vaše dijete vidi tu pernatu, živu i skakutavu stvar, kažete mu: “Vrabac.” I sutra kada dijete opet vidi tu pernatu, živu i skakutavu stvar slićnu onoj prvoj, reci ce: “Ah, vrabac. Vec sam ih vidio. Vrapci su mi dosadni.”

Mark Twain je to jako lijepo postavio kad je rekao: “Bilo je tako hladno da bismo se bili smrzli samo da je termometar bio koji centimetar dulji.” Zbog rijeći se zaista smrznemo. Nije važno koliko je vani hladno, važan je termometar. Nije važna stvarnost, nego ono što sami sebi govorite o njoj.

Čuo sam jednu zgodnu priču o finskom seljaku. Kada su odredjivali rusko-finsku granicu seljak je morao odlućiti hoce li biti u Finskoj ili u Rusiji. Nakon dužeg razmišljanja rekao je da bi htio biti u Finskoj, ali nije htio uvrijediti ruske službenike koji su došli k njemu pitati ga zašto se odlućio za Finsku. Seljak je odgovorio: “Oduvijek sam želio živjeti u Majci Rusiji, ali u mojim godinama ne bi mogao preživjeti još jednu rusku zimu.”

Rusija i Finska su samo riječi, pojmovi, ali ne za nas, ne za nas ludjake. Skoro nikada ne pogledamo u stvarnost.

Neki je guru pokušavao objasniti masi kako ljudi reagiraju na riječi, hrane se riječima i žive od riječi, radije nego da žive u stvarnosti. Jedan čovjek je ustao protestirajuci: “Ne slažem se s time da riječi toliko utječu na nas.” Guru mu reče: “Sjedni dolje, kurvin sine.” Čovjek, izvan sebe od bijesa, odvrati: “Nazivaš se prosvijetljenom osobom, guruom, učiteljem, ali trebao bi se sramiti.” Guru tada reče: “Oprostite mi, gospodine, zanio sam se. Molim vas da mi oprostite. Pogriješio sam. Zaista mi je žao.” Čovjek se napokon smirio.

I tada guru reče: “Trebalo je samo nekoliko riječi da se razbjesnite, i trebalo je samo nekoliko riječi da se smirite, zar ne?” Riječi, riječi, riječi, riječi. Kako nas samo mogu zarobiti ako ih ne upotrebljavamo pravilno.

Sa koje četiri godine sam prvi put vidio more iz daleka i uskliknuo vidi koja velika njiva djeteline! Ne sine to je more!More? Da! Od tada je more za mene more a lako je moglo biti i da kasnije zaplovim po djetelini i kosim more na nekoj padini i ništa to bitno nebi mjenjalo.