Kako se traži vrijeme? Za odmor, za dušu, za rad. Kako odvojiti neprolaznost za neki minut koji bi bio samo naš? Ili samo ja imam taj problem?  Zašto za sve što ne uradimo kažemo: „Nemam vremena“? Od čega? Od koga? Ako nekome nismo dugo išli u posjet, nekome ko nam je inače drag i sa kime nam je lijepo-nemam vremena. Ako ne odemo u kino ili pozorište, ili neki koncert....zašto? -pa normalno-nemamo vremena. Meditirati, razmišljati...ma kakvi, od kuda mi vrijeme za to??? I uhvatim sebe da za mnoge stvari koje nisam uradila, kažem: nemam vremena. A da li je to baš tako? Pišem i već mi odgovor stiže.........

Hm, a gdje je taj prazni hod? U čemu gubim vrijeme? Šta to radim drugo, važnije, potrebnije?  A, ustvari stignem na sve. Ili se svojski trudim da stignem na sve-osim na sebe.Doći sa posla, pospremiti šta treba, pomaziti se sa kćerkom, porazgovarati sa njom, popiti kavu sa suprugom, isplesti dva tri reda šala koji sam nekada počela, poigrati se sa psom, otići na zbor, pripremiti ručak za slijedeći dan, ugostiti nekoga, otrčati kod komšinice kojoj nije dobro, odvesti se u neki centar u kupovinu za kuću.....ček, ček a peglanje, prašina, usisavanje, čišćenje....nazvati rodbinu, ili bar nekoga....gdje sam? U kojem vremenu i sa kojom brzinom....Sjesti za računar? Ne sada, treba mužu, treba kćerki, poslije....Poslije mi se oči počnu same sklapati. Neka, sada ću leći i pokušati malo meditirati...ali...znam prvi osjećaj opuštanja donijet će san. Umoran san, i onda ne znam da li da spavam polako da se dobro naspavam ili da spavam brzo i da učinak bude isti.

A jutro, ponovo se probudi sa svojim obavezama, svojim namjerama i htijenjima. Stignem sve. Nasmiješiti se, obradovati se, zabrinuti se, zaplakati, zapjevati, raditi, razmišljati „između redova“, pomoliti se, smisliti kako nekoga obradovati, zagrliti i poljubiti, proviriti na Magicus, poželjeti dobar dan, dobar život, dobro sve.....a navečer, kada ostanem sama, prije nego zaspim, ponovo ću se pitati: kako se traži vrijeme?