Može li orao

    koji žudi za visinama

    čuti drhtavu,

   posljednju pjesmu slavuja

     kojem se topli purpur

   žudnje ljubavne

   kaplje niz trn

  prema tajnovitim,

   slatkim dubinama?

   Može li ocean biti slaniji

   nego sol

   u suzi Neptunovoj

   kad iskidanu halju

   besmrtnosti, svoje kćeri

   prelijepe

   na obali pronađe

   uz srce privije

    i od bola se savije?

    Može li gospa

    srce svoga viteza

   kroz probijeni oklop vidjeti

   kad joj iz prašine

   unatoč porazu

    ljubav daje

   al ona gleda sjaj i zlato

  a ne vjernost

   koja traje..

  Može li itko čuti jecaj

   anđela prikovanog

  koji dlanove želi

  sa drveta skinuti

  i cijeli svemir

  u ekstazi

  zagrliti?

  samo eho jecaja njegovog,

  kroz eone prodire

  i noć,

  svaki puta noć,

 umjesto novog svitanja

 dočekuje...

 Može li cvijet mirisni

 koji u vrelinu pustinje

 nježnog leptira zove,

 osjetiti

 da leptir više neće poletjeti

 i natrag

 na cvjetni sag nebeski

 se vratiti?

 Visina ne shvaća dubinu...

 Smrtnost ne razumije besmrtnost...

  Dubina ne vidi širinu

  i sjaj ne dotiče prašinu...

 Bezdan ljubavi

 guta bezdan

  neodgovorenih pitanja...

  Onaj, koji nam je slobodu

  darovao

  sam se svojim okovima

  vezao...

  Mi smo ti

  koji Ga oslobađamo

  iako stvarnost sanjamo

  a san živimo....