Otvorilo se nebo, kažu u narodu. A kišne kapi, k'o šljive rasprsnu se po mojoj glavi – ne vidim pred sobom, tek znam da gacam kroz vodu do koljena i smijem se onom radošću… maloga djeteta. Ne sjećam se više, kada sam posljednji put bila dijete. Sjećam se, još jučer sam iz nekog razloga bila djetinjasta. To valjda postajemo i ostajemo kad odrastemo – samo djetinjasti, ponekad ili često, ali djeca… kad sam posljednji put bila dijete? Baš se mučim i naprežem prizvati sjećanje, ne znajuć' pravo čega bi se trebalo sjetiti. Bezglavih jurnjava na biciklu; trčanja kroz travu; mirisa mora koje je, čini mi se sada, bilo drugačije; onih batina zbog nestašluka ili prve nepravde od roditelja; je li to strah od čohanog; je li iščekivanje pred neko putovanje; možda očev zagrljaj, majčin osmjeh u rođendansko jutro… nije ni važno, lako je sjetiti se događaja. Mogu li se sjetiti osjećaja i mogu li osjetiti sjećanje?

A onda je kiša naglo stala. Doista, u ovih nekoliko trenutaka na jedan četvorni metar palo je više kapi vode, no što je meni dokapalo sjećanja. Zagledala sam se u lokvu pred sobom i pomalo sjetno zaključila da svi trenuci moga života stanu u jedan omanji kanister.

Sunce je pozlatilo odraze čitave ulice na tlu. Netko je u trku džonom raspršio moja sjećanja. A zatim su i konačno isparila s pločnika, neumitno kao što neumitno nestaju životi svakog trenutka koji neumitno promiče kroz nas. Ne radi se ovdje o prolaznosti vremena i nema neke tuge u zaboravu protekloga, ovdje je samo čovjek koji je još jednom imao priliku osjetiti se djetetom i tu kap pribrojiti svojoj litrici.