Ma, šta ovaj papir radi na stolu?

I zašto opet prema njemu letim?

I pitam pjesmu: O čemu ćeš? Radosti? Tuzi? Bolu?

O nečemu što se događa sada? Ili da se nečeg sjetim?

 

E, pa neću baš!

Ne uvlači me u sebe.

U ovoj ću bitci pobijediti, da znaš!

Jača sam od tebe!

 

A pjesma presavija crtice, pretače ih u riječi.

Isprva poput rijeke teče, a onda malo stane.

Čini se kako pokušava da me liječi,

dok na nju vrištim: Ne diraj mi rane!

 

Gužvam je, bacim u ćošak k'o da moja nije,

a riječi se iz nje prelijevaju k'o iz otvorene česme.

Vraća mi se natrag, prpošno se smije…

i ja dvojim ima li smisla boriti se protiv pjesme.