Rano je bilo kada sam ustao, cik zore. Još sunce provirilo nije ali iznad krovova kuća naslućivao se njegov sjaj i rumenilo. Skuhao sam kavu i uživao u zadnjim gutljajima prije odlaska. Spremio sam nešto malo stvari u naprtnjaču, zaključao ulazna vrata i na trenutak sam zastao promislivši kako cijeli svoj život i sve što vrijedi nosim u sebi i ovoj olinjaloj naprtnjači. Dugo me neće biti, ali nitko me neće ni tražiti, tako nemam se sa kim pozdraviti, nema nikoga da mi maše ali ni da mi kaže ostani, bez tebe će biti pusto.

Moj motor stajao je u dvorištu,  sjajan, crn i star ali zato spreman za putnu prašinu. Prošao sam rukom preko njegove hladne metalne površine po kojoj je noć ostavila svoj rosne kapi. Bio je to dodir kao između muškarca i ljubavnice. Znam da će vam se ova usporedba činiti smiješna ali ja volim motore kao što ljudi vole ljude ili recimo kućne  ljubimce.

Navukao sam kacigu, zajahao svog mustanga i…….pričekao, sklopio oči, izmolio u sebi molitvu za dobar dan, za nove susrete, zamolio Boga da mi podari blagoslov na ovom putovanju.

I tako sam upalio motor, brummmm…….. koji zvuk, koja melodija, neopisiv osjećaj zadovoljstva preplavio me od glave do pete i kao da mi sam motor kaže… znam te, dobro te znam, osjećam tu navalu adrenalina jer mi smo jedno, ja i ti stopljeni kao jahač i konj, naša čežnja je ista, dijelimo istu ljubav, putovanja su naša strast. Pogledao sam prema cesti, bila je pusta, nisi joj vidio kraja tek, gubila se u izmaglici jutra.

 Dao sam gas do daske i ne osvrnuvši se nestao iz poznatog mi krajolika…….