Danas je dan istine, čak iako pun je laži. Iako se ne prepoznaje sasvim jasno kroz svu tu šarenu laž.

Mogu se pitati ili ne. Istini svejedno je. Ravna crta nerijetko biva iskrivljena kad ju obasja obilna svjetlost. Mogu misliti svojom glavom i vidjeti, ili se praviti da ne vidim... Mogu i lagati.

Istina, u trenucima, ne nedostaje onome koji naivno vjeruje sve ono što rado čuje. Jer mu godi. Tek kad otkrije da bila je izmišljotina, onda se pita, a gdje je istina. Nema, ode, u nepovrat... Sad je opet neka druga.

Lako je utonuti u meko krilo laži. Umjesto istine koja ponekad žulja... Laži se lako pretvore u navodnu istinu. Vjerom i žrtvom dragocjenog vremena i snage onoga kome se prinose šuplje pričice.

Mnogi tvrde kako ne podnose laž, a ipak se jako dobro u njoj snalaze. Moglo bi se reći da tek u istini se gube. Jer mnoge laži čudnim čudom ohrabruju.

Dovoljno je ipak htjeti prihvatiti istinu. Pa i onu koja kaže da svi ponekad igramo neke uloge u kojima smo u stanju svjesno ili nesvjesno (s)lagati. I strpljiv biti s istinom s kojom se nije uvijek lako nositi.

I vidjeti da je i najgora istina bolja od najbolje laži.

Tko god hoće, taj i može nastaviti živjeti u laži. Ili u lažnoj sreći kratkog trajanja. Tko mu smeta. Potisnuta istina ne smeta. Sve dok ne ispliva. Ah... Ništa zato. Ljudi su majstori u modeliranju ili ignoriranju.

Ipak, dobro je znati da istina je tiha, jednostavna, nespektakularna. I nije u nekom prošlom vremenu, ni u budućem, već jedino sada.

Ona postoji i ne brine za sva izokretanja po zavaravanim umovima...