PROČITANO

701

PUTA

OD 14.01.2018.

Crekvina i Kastav

i više od povijesti, prekriveno velom tajni... za sve sladokusce o onom što je malo znano!

CREKVINA, KASTAV

TAJNA PORUŠENE I NIKADA PONOVO IZGRAĐENE CRKVE

SNAGA UROKA JAČA OD KAMENA

Legenda kaže da se crkva srušila kad ju je proklela jedna sirotica koja je svakodnevno morala nositi kamen, od Preluka i Voloskog do Kastva, kojim je crkva građena. No, postoje i druga mišljenja, seizmološka, arhitektonska, bankarska, religijska pa čak i policijska. A u narodu postoji vjerovanje kako je sve ono što je na crkvi danju sazidano noću porušeno voljom nekakve više slie, nitko zapravo ne zna dobre ili loše, jer nad crkvom je oduvijek lebdjelo prokletstvo. moguće je da je istina negdje u sredini i da u njoj ima po zrnce svega.

Crkva sv. Marije na Kastvu, megalomanski započeta a nikad dovršena, čije porušene zidine već tri stoljeća "krase" okolicu kao kakav pokvaren zub, svjedoći o snazi prokletstva bačenog tijekom njene gradnje i nikad zaboravljenog. crkva je građena pod prinudom, u uvjetima koje ne bi ni stoka izdržala, a mnogi Kastavci su pod njom ostavili svoje kosti. Cijena je, čini se i s vremenske distance od tri stoljeća, bila prevelika, pa se u Kastvu nitko i ne pita kako to da crkva nikada nije završena. Premda o tome postoji više pretpostavki i mladi i stari Kastavci, zapravo, najviše vjeruju onoj o uroku, odnosno o djelovanju energije mozga jače od materije. Mržnja ljudi prema crkvi koja je građena pod prinudom, na teret njihovog zdravlja i gladne djece ostavljene doma same, bila je prevelika. Tolika da je mogla biti uzrokom svih kasnijih nevolja vezanih uz crkvu.

U rano subotnje popodne pošli smo vidjeti taj krnji zub Kastavštine u društvu planinara kastavskog planinarskog društva, Momira i Barbare Vučinović, profesorice slikarstva i dobre poznavateljice Kastavštine, s neobično izraženim sklonostima za razumijevanje onostranog (dijelom nasljeđene od indijanskog plemena Dakote čiji je ona potomak). S nama su još bili radiestezist Borivoj Bukva, specijalist za uklete kuće i duhove i Vitomir Mladenić-Braco, kustos muzeja u Kastvu.

Što god po pitanju uklete kuće i proklete kastavske crkve mislili, jednom kad dođete pod njene zidine osjetit ćete jake vibracije, a ako ste posebno senzibilni, i kvalitetu energije u nju ugrađene. U svakom slučaju, teško da ćete ostati ravnodušni. Kroz te ruševine govore stoljeća. A što govore, ispričala nam je Barbara.

Zela sreća zela i crekav!

- U vrijeme kad su isusovci bili gospodari grada, odlučili su u Kastvu napraviti veliku crkvu kakve nije bilo ni u Rijeci. Tu Crkvu sv. Marije radili su ljudi na tlaku. Kleli su je i proklinjali. po cijeli dan su morali kamen kopati i nositi ga od Preluka i voloskog do vrh Kastva. Jedna sirota udovica je, noseći vreću kamenja, od slabosti pala. Molila je isusovca da je poštedi od daljeg rada, jer doma ju je čekalo četvero same djece. Nije imala svoje kuće, ali ni komada kruha ili zalogaja palente da bi ih nahranila. Morala je poći i nešto za djecu isprositi. No, isusovac ju je korbačem opet otjerao na Preluk. I jednoga dana, kad je crkva već bila gotovo dovršena, udovica se izdvojila iz kolone koja je nosila kamenje, prišla crkvi, pogledala je i onako od srca, proklela: "Zela sreća zela i crekav! Bog se šentaj, da bi se lih zrušila za sen fundamentom! U tom su anđeli na nebu završili s: "Amen!"

Dok si okom trepno, došlo je do potresa i crkva se pretvorila u groblje. ni udovici, ni zidarima, ni težacima nije ni dlaka s glave falila, a isusovci koji su tog dana mučili ljude ostali su pod kamenjem. Kad je udovica malo došla k sebi, vidjela je da joj je vreća u kojoj je dosad nosila kamenje puna bijelog kruha. Onda je rekla: "Hvala budi Bogu", uzela je vrećicu i s kruhom otišla doma. Crkva se srušila i više nikad nije sazidana.

Tako glasi legenda, a postoje i druga mišljenja, seizmološka, arhitektonska, bankarska, religijska, pa čak i policijska, koja govore kako je crkva stradala u velikom potresu što je pogodio riječko podrčje; kako su temelji od početka bili tako i loše napravljeni da se jednostavno srušila; kako su isusovci zapravo bankrotirali pa stoga nisu crkvu nikad mogli dovršiti i najzad, oni najsumnjičaviji tvrde da je lokalno stanovništvo kamenje jednostavno pokralo i od njega sagradilo svoje kuće. A u narodu postoji i vjerovanje kako je sve ono što je na crkvi preko dana sazidano noću rušeno voljom nekakve više sile; nitko zapravo ne zna kakve dobre ili loše, jer nad crkvom je oduvijek lebdjelo prokletstvo. Moguće je da je konačna istina negdje u sredini i da u njoj ima po zrnce svega, te legenda o djelovanju snage prokletstva i nije takva praznovjerica kako se u prvi mah može učiniti.

Ne more biti sveto to ča je prokleto

Ambiciozni isusovci, taj novi, prodorni i visoko obrazovani crkveni red, koji je sve radio i djelovao pod geslom: "Omnia ad majorem Dei gloriam"(Sve za veću slavu Božju) u Kastvu su imali velike planove. Za njihovo ostvarenje imali su otvoren račun kod habzburškog dvora, posebno kod plemkinje Ursule von Thonhausen, koja im je u te svrhe darovala veliki feudalni posjed što je obuhvaćao Kastav, Volosko, Veprinac i Mošćenice. Na Kastvu su htijeli napraviti katedralu koja bi mogla okupiti sve ljude iz cijele Kastavštine. Zato su na temelju Crkve sv. Marka, na jednoj od najviših točaka u tom kraju, počeli graditi Crkvu sv. Marije. U isto vrijeme u Rijeci su gradili Crkvu sv. Vida. Isto na temeljima stare crkve. To je bio običaj zbog uštede prostora, ali i zbog točno određenih pozicija kamo bi se trebalo što graditi i nitko od toga nije pravio problem.

- No, kao i danas, ako bi se neki crkveni objekt rušio i na njegovim temeljima gradila crkva posvećena drugom svecu, trebalo je ishodovati posebnu dozvolu crkve. U novoj crkvi bi se specijalno obilježilo da je na tom mjestu ranije bila crkva posvećena drugom svecu i da bi to bilo dostojno obilježeno, čak bi jedan oltar u njoj bio posvećen starom svecu, ispričao nam je pater Drago Kolimbatović o crkvenim pravilima. A je li u novoj crkvi to pravilo ispoštovano?

Prema kustosu muzeja u Kastvu, Vitomiru Mladeniću Braci, nije. - Ta crkva po nekima nije nikad bila gotova, a po drugima je bila je gotova 112 let i u funkciji, sad kemu verovati? A činjenica je da je potres porušil 1850. i 1854. godine. Crkva nije bila kompletna, imala je samo tri oltara, a trebala je imati još deset. Bili su završeni oltari Sv. Ivana, Sv. Nikole i Marije od uznesenja, kojoj je posvećena crkva. Bez oltara Sv. Marku, kome je ranija crkva bila posvećena.

- Ali i ti potresi mogu biti u sklopu tih uroka? - insistira Bukva.
- Vjerojatno i to, glasi potvrdni odgovor.
- Za crkvu je vezana još jedna legenda, kaže Barbara.

- Pričalo se je da su je tadašnji graditelji proširili, da im premda megalomanski zamišljena, ni tolika nije bila dovoljna. Onda im je došao neki lopov s prijedlogom i rekao da skinu jakne, jer će se jako znojiti dok budu širili crkvu. Dok su oni "gurali" zidove taj lopov je pobrao sve njihove jakne i sakrio ih. Kad su ga pitali gdje su im jakne, on je rekao. "Evo vidite, proširili ste srkvu i sad su jakne ispod zidova." Neka nonica je navodno sve to s prozora vidjela pa je rekla: "Ne more bit sveto to ča je prokleto!" i odonda, ma koliko da su ljudi preko dana na crkvi gradili, to se po noći srušilo.
Jednostavno, više od ovoga nikad se nije moglo sagraditi.

Dok Barbara priča, Bukva kruži oko ruševina i provjerava vjerodostojnost legendi viskom. S vremenom na vrijeme samo konstatira: "Točno, crkva se rušila sama od sebe". Ili: "Priča o tome kako je isusovcima ponestalo novca malo je vjerojatna, jer da su htjeli, oni su je mogli dovršiti". Ili: "Ovu crkvu jest proklela žena i zato se rušila"...

U tom nailazi jedna nona pogrbljena pod teretom gomolja georgina koji nosi u košari na slabim leđima. Kako li su tek žene izgledale pod teretom kamenja?

- Dobar dan, pokušavamo rasvjetliti sudbinu ove crkve, znate li vi što o njoj?

- Čujte, kad su kapitana Frana Morelija judi domaći hitili va vodu aš je bio zločest, onda je njegova sluškinja od straha si dokumenti zgorela. Pa ja znam samo ono ča mi je povedala žena koja je umrla sada, 92 je leta imela.
A to(pokazuje koščatim rukama na svodove ruševine koju očito ne voli), to su lane popravili, to bi se anke zrušilo. Rušilo se sako leto kad je bila vela zima i mraz. Onda kako se to teplilo onda je to padalo, dobro da ni kega ubilo. A poveda se da su ženske morale nosit od mora na hrbate kamiki pa da su to proklele, a i da su na onen dele tamo bili slabi temelji, a to ki zna kako je bilo, priča Marija Saršon, koja svoje 82 godine još uvijek dobro nosi. A kako i ne bi kada je njena pra nona morala biti od žilavog materijala da bi preživjela svakodnevni odlazak po nekoliko puta na Preluk po novu vreću kamenja.

- A što vi mislite, bi li tu crkvu trebalo dovršiti, pita Bukva dok mu visak u ruci jasno pokazuje negativan odgovor.

Nona Marija samo odrečno vrti glavom i odlazi posaditi cvijeće.

Velika pozornica povijesnih zbivanja

A trebalo je to biti grandiozna crkva, na 1.000 četvornih metara, takva kakva bi se dobro vidjela sa svih strana. Ovdje tu crkvu zovu još i crekvina, upravo zbog toga. No, ne samo da je ljudi nisu nikada prihvatili, već ni u literaturi o njoj nema mnogo toga. Sve što se može naći od povijesnih činjenica je da je gradnja Crkve započeta u 17. stoljeću i da nikad nije završena, a u knjigama je pod "eventualno" navedeno da je nestalo novca, što spada pod samo jednu od mnogobrojnih kontradikcija vezanih za tu crkvu, jer rad je obustavljen prije nego što je dovršena Crkva sv. Vida, a isusovci su bankrotirali puno poslije, čak jedno stoljeće kasnije.

U knjizi dr. Marka Peloze "Kastavska crekvina" iz 1931. godine autor navodi kako nije bez temelja do danas sačuvana priča u vezi sa prokletstvom bačenim na tu veliku crkvu, pa da se pod tim dojmom nije nikad nastavilo s gradnjom. Uspoređujući sliku kastavskog pejsaža koji se pruža s prostora srušene crekvine s ogromnim amfiteatrom, on podsjeća da je taj prostor nekada i bio velika pozornica povijesnih zbivanja, na kojoj se dugo poslije moglo naći kosti konja i junaka i bogato oružje iz rimskog doba. A dr. Laginja je u svojoj monografiji upozorio da bi se na tom mjestu, iza zidina crekvine, moglo nalaziti i pogansko groblje.

Danas se opet razmatra mogućnost da se na mjestu crekvine sagradi ljetna pozornica, veliki amfiteatar, a Kastavci čini se nemaju ništa protiv. Crekvina je ionako odigrala svoju ulogu, tri stoljeća podsjećaju da se ljude ne može nekažnjeno tlačiti i iskorištavati. Ali, i dokaz da ono što ljudi ne žele ne može biti. Ni ostati. Pa makar prošlo 300 godina. Proročanstvo se mora ispuniti. A jesu li u pitanju telekinetičke sposobnosti, energija mozga jača od materije ili čisti slučaj, nije stvar znanosti nego vjere.

Go to fullsize image

Napomena: Objavljeno u Novom Listu, 5.travnja 1997. u sklopu rublike "Vid". Pisala je Jelena Sedlak, snimio: D.Šokčević.Tekst je objavljen u mojoj knjizi NEW AGE U SJENI BOROVA, Rijeka, 2007.