Malo sam tužna...lažem, malo sam više tužna iako je dan počeo uobičajeno.....

Kolegica koja radi sa mnom u uredu, stol preko puta...iznenada (ali baš iznenada) je otišla u bolnicu radi sumnje na kancer grudi...uh...

 

Iako nismo baš bliske, i naši se stavovi o životu, ljubavi, vjeri, prijateljstvu, prlično razlikuju, pokosilo me je saznanje da je bolesna...I sjetim se, onda kako sam skoro pisala da se ne volim svađati. I ne volim. Između ostalog, radi ovakvih situacija. Sada mi je drago, bez obzira na ishod pretraga, što nikada nisam povisila ton, što nisam rekla nešto što bi je povrijedilo...

.

A žao mi. Jako mi je žao. Osjećam u sebi koliko je uplašena, isprestravljena (i inače se boji ljekara), a ne mogu joj pomoći, ne mogu joj dati ni gram snage, jer nema ono što mene vodi, a nismo ni bliske.....

 

Ne mogu joj uliti ni kap nade, ni pokušaj osmijeha, snažnost, da kaže: Ma, bit će dobro, a ako i ne bude...borit ću se. Ne mogu joj reći, i samo sam tužna.

 

Ponudila sam joj, naravno, pomoć u bilo kojem obliku, rekla sam joj da mislim na nju, da joj držim palčeve...i više od toga ni ne dopušta....ali me to ne spriječava da budem tužna. Radim posao sa pola pažnje, sa strankama razgovaram mehanički...mislim na nju....i želim da sve to bude puno lakše i nevinije nego što sada izgleda.....