PROČITANO

613

PUTA

OD 14.01.2018.

Kad jaganjci utuhnu

nepojmljiv mi je odnos vlasti spram zaštiti okoliša i narodu toga kraja...

SVE KRVOLOČNIJE DIVLJE SVINJE, OČAJ I BIJES OVČARA, INERTNOST LOVACA TE JALOVOST DRŽAVNE I REGIONALNE BIROKRACIJE – KADROVI DESETOGODIŠNJE OTOČNE HORROR-DRAME KOJA SE BLIŽI SVOME VRHUNCU

Kad jaganjci utihnu (na creski način)

Svi preduvjeti za uništenje ovčarstva na otoku su ispunjeni. Akcijski plan o kojem u posljednje vrijeme govore samo je još jedno mazanje očiju. Na otoku više nisu ugrožene samo poljoprivredne gospodarske grane, nego ljudi, kaže ovčar Mauro Hrelja. Ako na kvarnerskim otocima nestanu ovce, nestat će i bjeloglavi supovi, pa i otoci kakve ih danas poznajemo

Piše Ira CUPAĆ MARKOVIĆ

Creske ovce svakodnevno na meti divljih svinja

Vjerojatno je velik broj čitatelja Otočnog, kada je vidio naslov i opremu teksta, zaključio: Opet o divljim svinjama i alohtonoj divljači, pa okrenuo stranicu u potrazi za zanimljivijim i ležernijim temama. Jer po ocjeni mnogih tema je dosadna i o njoj smo sto puta pisali, a s druge strane ljudima kojima je pitanje ovčarstva i poljoprivrede od životnog značaja, smatraju da se o tome premalo govori i da su u svom problemu prepušteni sami sebi, bez podrške i konkretnog činjenja i volje da se njihov problem jednom i zauvijek riješi. I ma koliko zahtjev otočnih poljoprivrednika, napose ovčara, izgledao jednostavan i logičan, a to je pravo na bavljenje tradicionalnim otočnim djelatnostima, oni to pravo nemaju. Naime, problem s divljim svinjama i jelenima lopatarima traje više od deset godina, a posljednjih pet, šest se o njemu konkretnije govori i poduzimaju mjere da se ublaži, ali one ni približno ne daju rezultate. Priča s nezavičajnom, alohtonom divljači, počela je polovinom osamdesetih godina, kada je na sjevernom dijelu otoka Cresa, Tramuntani ustanovljeno lovište. Trebalo je to označiti početak velikog gospodarskog procvata razvojem lovnog turizma za lovačku elitu, ali je zapravo označilo početak kraja ovčarstva i poljoprivrede. Loviše na Tramuntani formirano je za jelene lopatare i divlje svinje, napravljen je gater, pod ogradom su nedostupni svojim pravim vlasnicima ostali hektari privatnih parcela, do kojih ni dan danas otočani ne mogu doći. Prve divlje svinje, navodno su dovezene iz Titovog lovišta na Karađorđevu, otočanima je obećavana svijetla budućnost i svekoliki napredak, ali vrlo brzo na svjetlo je izašao sav mrak takvih nepromišljenih odluka, a divlje svinje su danas, reći će mnogi, gospodari otoka. Lovište je prvih godina funkcioniralo, njime je upravljala creska Poljoprivredna zadruga, ograda se održavala, divljač je bila pod kontrolom, lovci su dolazili na otok. Međutim vrlo brzo kola su krenula nizbrdo. Ratne godine, smanjile su dolazak lovaca i efekte lovnog turizma, Poljoprivredna zadruga više nije uspijevala održavati lovište niti hraniti divljač i stvar je izmakla kontroli.
    U nedostatku hrane, divljim svinjama su davane i iznutrice janjaca i ovaca, što je po nekima razlog da se divlja svinja tada navikla na svježu krv i kasnije počela napadati janjce. Osim toga ograda više nije priječila širenje alohtone divljači otokom, jer nije održavana, a u potrazi za hranom i preživljavanjem divljač je usvojila i nove oblike prehrane.

Bez službenih brojki
Otočani su u većini od početka bili protiv ustanovljavanja lovišta, prvi su ukazali na to da je divlja svinja promijenila prehrambene navike i da napada žive janjce, ali na sve su to iz lovačkih krugova odmahivali rukom i sve one koji su to govorili omalovažavali te su tvrdili da je to nemoguće. Posljednjih godina taj se stav mijenja, jer previše je pokazatelja da svinja napada žive janjce, ali unatoč tome ovčari i dalje to teško dokazuju, a zbog problema u dokaznom postupku, većina ih više ni ne prijavljuje štete. Ne samo to, mnogi odustaju od ovčarstva, jer više ne vide smisla ustrajavati u djelatnosti, koja zapravo postaje hrana divljim svinjama.
    Ne može se reći da se nisu poduzimale mjere da se nezavičajna divljač izlovi, ali se nikako ne može reći da su rezultati u korist otočana. Od 2005. godine na snazi je odluka o izlovu alohtone divljači na otocima, rješenjem ministra odstrijel je dozvoljen tijekom cijele godine, dakle nema lovostaja. Usvajana su rješenja, odluke, akcijski planovi, izdavane naredbe, formirana su razno razna povjerenstva, sastanči se na svim razinama. Od 2005. godine lovišta na otocima daju se u koncesiju sa zadatkom izlova alohtone divljači. Svake godine odstreljuje se sve više i divljih svinja i jelena lopatara, ali svake godine sve je više šteta u ovčarstvu. Koliko je alohtone divljači na otoku nitko ne govori, nitko službeno ne iznosi brojku, provjerenu, utemljenu na sustavnom istraživanju, koja će reći sadašnje stanje je toliko, prirast je toliki, na terenu je potrebno toliko i toliko lovaca, koji će u tom i tom vremenu divljač izloviti. Umjesto toga, nadležni za provedbu zakonom definiranih obveza, kažu odstreljuje se više nego prijašnjih godina, poduzimamo sve u skladu sa zakonom i tu je kraj. Ne iznose se podaci o tome koliko je novca uprihodovano od izlovljene divljači, gdje se plasira, tko ubire prihod, kamo ti novci idu.
    Koncesije lovačkim društvima sa zadatkom izlova daju se na dvije godine, iako koncesionari do sada to nisu učinili, koncesije im se produžuju, nitko ne obvezuje lovačka društva da na terenu budu svakodnevno, da dnevno podnose izvješća o učinjenom. Izlov je praktično prepušten dobroj volji lovaca koji love koliko hoće i kad mogu. To se u konačnici svodi na vikend - lov i to u izvansezonskim mjesecima, a na takav način divljač se s otoka neće izloviti.

Izlov – dobra volja lovaca
U to su sigurni oni koji problem žive, a to su svi ovčari na otocima. Jedan od njih Mauro Hrelja, prije pet godina o

OBILAZAK PAŠNJAKA – NOĆNA MORA

Obilazak pašnjaka za svakog je ovčara noćna mora. Umjesto radosti ovčari u panici obilaze ograjce i više ne postoji ovčar na otoku koji nije imao bliski susret s divljom svinjom i koji umjesto janjca nije naišao na prestrašne slike raskomadane životinje od koje, nakon pira divlje svinje, ostaju tek komadići runa, nogice ili kakav drugi dio raskomadanog tijela nemoćne životinje.

OTOČNA OSMRTNICA

Polako ali sigurno postajemo svjedoci nestajanja jedne djelatnosti, koja je za otok Cres mnogo važnija od samog gospodarskog značaja. Naime, ovčarstvo je na otoku ekstenzivno, ovce su slobodno na ispaši, nisu zatvorene u stajama. Kilometri otočnih gromača, dio su otočnog ovčarstva, kao i prirodne lokve, mjesta jedinstvene biološke raznolikosti. Ekstenzivno ovčarstvo preduvjet je opstanka bjeloglavih supova, kraljeva nebeskih visina, s umiranjem ovčarstva umire otok kakav danas poznajemo, zato je vapaj ovčara, nešto na što se ne smije oglušiti niti omalovažavati, a svi koji to čine potpisnici su otočne osmrtnice.

PREOSTAJE JEDINO USTAVNA TUŽBA PROTIV RH

Lovcima nije interes izlov i to oni niti ne kriju. U Lovačkom vjesniku, uostalom o tome i pišu, navode da se alohtona divljač neće moći izloviti i da bi se pametnije bilo okrenuti lovnom turizmu. Dakle, to je njihova vizija. Mislim da je došlo vrijeme za podnošenje ustavne tužbe protiv Republike Hrvatske, jer nam se oduzima pravo na rad, onemogućava nas se u obavljanju djelatnosti, koja na otocima ima stoljetnu tradiciju, kaže Mauro Hrelja, jedan od onih koji je vjerovao u priču o revitalizaciji otoka, poticajima, podršci mladima koji se odluče za život na otoku. Ostavio je siguran i dobro plaćen posao u Rijeci i uvjerio se da iza revitalizacije zapravo stoji avantura, velika i neizvjesna poslovna i ljudska avantura, u kojoj se slabo i nikako može osloniti na pravni sustav naše države.

dlučio je iz Rijeke preseliti se na Cres, otok svojih predaka i nastaviti tamo gdje mu je stao nono, ali da je znao što ga čeka teško da bi donio takvu odluku. Naime, Mauro sa svojim bratom na Tramuntani uzgaja ovce i svaki dan iznova pita se što mu to treba i do kada ovako. Entuzijazam, ljubav prema otoku, potreba da nastavi obiteljsku tradiciju, polako ali sigurno utapaju se u problemima koje sa sobom nosi ovčarstvo na otoku. Nije mu problem raditi, nije problem sve ono što redovito i normalno prati bavljenje ovom djelatnošću, nego mu je problem što ga se onemogućava u obavljanju posla. Kako brinuti o ovcama u okruženju krda divljih svinja.
    – Pozitivnih pomaka nema, a nastavi li se dosadašnjima načinom izlova, nikada ga neće ni biti. Svi preduvjeti za uništenje ovčarstva na otoku su ispunjeni. Akcijski plan o kojem posljednje vrijeme govore samo je još jedno mazanje očiju. Na otoku više nisu ugrožene samo poljoprivredne gospodarske grane, nego ljudi. Prije nekoliko dana kod Svetog Petra na Tramuntani turisti su naišli na divlju svinju s devet mladih. Takve vijesti stižu sa svih dijelova cresko lošinjskog otočja, kaže Hrelja.

Potrebni profesionalci
Veterinar Dubravko Devčić iz Malog Lošinja, inače predsjednik Udruge ovčara Cresa i Lošinja – »Lesa«, također smatra da dosadašnji način izlova neće dati rezultate:
    – Činjenica je da se divlje svinje i jelene lopatare izlovljava sve više, ali da ih i sve više ima. Točan broj nitko ne govori, ali više nema dijela na cresko lošinjskom otočju bez alohtone divljači. Vikend lov ne može dati rezultate i mi tražimo da se ubuduće osigura prisustvo većeg broja lovaca na terenu, koji će loviti svakodnevno i za to biti plaćeni. Izlov i prihod od odstrijeljene divljači sam će pokriti trošak plaće za takve profesionalne lovce, dakle izlovom bi sami sebe isplatili. Ovčarstvo i poljoprivreda moraju biti strateško opredjeljenje gospodarskog razvoja na otocima, uz divlje svinje i jelene to nije moguće – zaključuje dr.vet. Dubravko Devčić.
    Dr. sc. Goran Sušić, predsjednik Eko centra Caput Insulae Beli, smatra da izlov i razvoj ovčarstva definitivno nisu cilj:
    – Prije nekoliko godina još sam i mislio da nadležni ne znaju na koji način problem riješiti, ali sada znam da je cilj eliminiranje tradicionalnog ovčarstva na otocima. Godinama k'o papiga ponavlajm iste stvari, ismijavali su me kada sam govorio da divlja svinja napada žive janjce, ali od toga više ne mogu pobjeći. Obistinile su se moje najave od prije nekoliko godina da će se koncesije produživati svake dvije godine, a da se problem neće riješiti. Iako sam uime ministarstva predložen da budem član povjerenstva za izradu akcijskog plana, nisam u tom povjerenstvu, iz Primorsko goranske županije, negiraju moju stručnost i znanje i mislim da je došlo vrijeme da dignem ruke od toga – rezignirano je komentirao dr. sc. Goran Sušić.
    A od ovčarstva sve više ruke dižu i sami otočani.

lp, boro

http://budan.blog.hr/