Iz beskrajne dubine duše, iz tih tamnih koridora podsvijesti, iz lijepih, ali i bijesnih i ljutih emotivnih stanja ponekad dolazim do zlatnih obala mojih smiraja, gdje se opušteno ispružim na žuti pijesak, što lagano prolazi kroz neusklađenu sivu tvar. Iz takvih emotivnih stanja, koja su često produkt nezadovoljstva same sobom, prikazujem svoju ranjenu suptilnu dušu samoj sebi. Ona sve pamti. I lijepo i ružno. I sretno i nesretno. Ona sve upisuje u svoju zlatnu knjigu, a za naslov još i ne zna. Možda ju je strah staviti naslov na tu knjigu života? Iz tamne guste noći izronila sam jutros u ovo bijelo jutro sasvim svjesna novog svjetla što se probijalo kroz zelene zavjese u mojoj sobi. Iz kruga boli, koji me obavijao dugi niz godina, izlazim polako ... oprezno ... teško... ali – izlazim. Iz tog kruga odbacujem utege tamnih boja kojima je bila obojena duša moja. Rješavam se mnogih tereta, oblačim zlatne boje i nosim ih u ove dane što slijede. Možda igrom privida sreća kuca i na moja vrata. Možda mi bezdan ponovo uzvrati pogled i ponese me na svoje mekano dno. Ne znam. Put je dug, trnovit, tajnovit, beskrajan. Nema prečice do lakog rješenja, nema recepta za život. Sve mora zaigrati po stijeni života da bi se stijena otvorila i pokazala svoju srž što je stoljetnom igrom privida izgledala kao – stijena. Požar emotivnog naboja obuhvatio je zlatne boje moje duše, zatitralo je srce poznatim ritmom tvog disanja i opet me, kao i uvijek, nije iznevjerilo. Srce nikad ne laže. Istina je u srcu, koje svoju vlažnu opnu uvijek otvara – na istom mjestu. Tu je prolaz za ljubav. Tu je tajna i ključ našeg unutarnjeg svemira.
bglavac
irida
