Za jedan pogled oka tvoga dajem kap mora, proizrnu i obasjanu Suncem sjevera.. za jedan drhtaj mog srca daješ svilenu tamu svemira i razigrane misli što me obvijaju poput najfinije svile... I dok oko čela rotiraju nemiri, u centru je – tišina... U centru je uvijek tišina, dok se na graničnom području događaju nemirni preokreti sudbine i Sna...Sve je to proteklo kroz moje srce i ostavilo trag, zaustavilo vrijeme... Na dlanovima prelomljene linije ne poručuju skrivene znakove sudbine, suton se smije i lažljivo kaže, da me grije... Hladan dah rane jeseni obuzeo mi je dušu, a iznad mog balkona polako se sprema promjena putanje, promjena promjene.. Nemirom sam te dozvala, nemirom te smirujem... U centru je uvijek tišina... Staza neba je glatka, netolerantna i zahtjevna... Na zidu sat pokazuje 18.05^h. Iz ruke oduzimam snagu, iz sebe odmatam sebe i seciram svaki dio, nijemo gledajući te neotkrivene dijelove što su sastavni dio mene... Na zidu sat pokazuje 18.06^h. Igrom ulazim u novi sumrak, čekam mekanu tamu da se pojavi kao svaki puta i zauzme svoje mjesto u kutu sobe... i neka čeka... Dok polako tonem u svoje misli, u svoja lutanja tim tajanstvenim beskrajem mene, zazvonio je telefon u 18.10^h i tražio davno zaboravljeno ime – u mom domu...Čistina je postala neravna, duša se prelomila na dvoje, nebo mi se nasmiješilo, podzravilo me i kao da mi tiho govori: „vidiš, kako je sudbina čudna, kako je sve nepostojano, kako je tlo stvarnosti slabašno..“ ... vidim... i ne vidim... u tih 5 minuta Sunce sjevera je obasjalo moju dušu i nestalo daleko, u svilenoj tami svemira..