Milijuni riječi napisanih, milijuni riječi izgovorenih, milijun riječi potrošenih da se pokaže, dokaže, objasni, iskaže, izrazi. Zbrajam riječi i shvaćam da je riječima teško pokazati, dokazati, objasniti, izraziti osjećaj koji drugi ne želi osjetiti.

Srce mi je trenutačno puno ljepote izlječenja od zločudne bolesti, glava okupirana razmišljanjem, izrešetana mislima, a tijelom se šire neki novi osjećaji.

Toplina se širi mojim prsima, toplina malo opterečena pokušajima da  zaboravim vrijeme provedeno pred vratima smrti.

Teško breme nosim na leđima, breme u tragovima nade da ću uspjeti sakriti ožiljke bičeva vremena, vremena ubijenog teškim znakovima kraja i još težim osudama.

Ne znam kako si objasniti sve rečenice izrečene u namjeri da me se  povrijedi, kako opravdati riječi kojima se pokušava zariti koplje duboko u plamen srca donedavno od straha rasipanog u komadiće razasute u pretkljetki vječnosti.

Još uvijek osjećam okus gorčine u ustima, gorki okus tumora koji se bio ugnjezdio u mome vratu. Osjećam iskre na vratu prikovanom okovima zlih namjera nepoznatih, nikad viđenih spodoba koje su nagrizale život.

Pitam se pišući je li ovo još jedan pokušaj dokazivanja da iza nicka SRCEMSRCU stojim ja ranjavan bolešću, ja ubijan tumorom, ja od krvi i mesa, jednostavno ja SRCEMSRCU ili je i ovo samo izljev tuge koju osjećam prežestoko?

Pitam se hoću li ovim riječima uspavati nebo okrutnosti i osloboditi uspavanke položene u blage oblake koji ne govore, među nježne božje ovčice koje pjevuše u pretljetki vječnosti i čekaju da im se pridružim?

Pitam se hoću li uspjeti uzdahom oslobođenog srca odpuhati zastore crnih sumnji i zakoračiti u jutro obasjano sjajem plavih cjetova usađenih u moje oči prošarane ljepotom postojanja?

Pitam se pišem li himnu ponovo poklonjenom životu ili je ovo samo iluzija prošarana šapatom grebena oblivenog krvlju beskrajnih dubina ranjenog  ljudskoga srca?

Pitam se?