Znalački igramo odabrane uloge, svatko ima svoj izbor u životu. Jutros mi je niz lice klizila hladnoća neba, oči su nakon tame vidjele plavi led što je raskošno pohodio ulice mog grada, a leda nije bilo. Novi svijet, pust... nenaviknut na davanje jutarnje topline, zaledio je i ono malo mira u meni. Nad licem prolijeću ptice, između trepavica odlijeću stari snovi u nova prostranstva. Bez ljudi...ulice se čine sablasno mirne. Glasovi jutarnjih ptica fino putuju mojim slušnim sustavom i kao da znaju probuditi to mlado jutro početka od ovih sedam dana. Bezimeno šuštanje po davnim sjećanjima vraća u budućnost i dotiče prošlost, da bi u sadašnjosti zastalo i zaogrnulo me mekim pokrivačem stvarnosti za početak novog dana. Na jednom od izvora, sudbina mi je nacrtala svoje putokaze, kojima je odredila dalji tok mog života. U tom položaju... kad sam ugledala Mjesec iznad mog balkona... znala sam da je u ovoj kišnoj noći tako staklen i u takvoj opoziciji, tako hladnog pogleda, da jednostavno nisam mogla ispustiti ni dah, a da me ne zagrije oblak što se zaleđuje na tim spuštenim trepavicama. Nakon sudara mog daha i prohladne noći, sa neba sam pogledala očima mačke i srela svoju pamet što se još uvijek sukobljava sa titrajima srca. I tako do….? ... sve je zacrtano sudbinski....vidim da nečije oči klize niz moj vrat, a bezbroj pitanja još odlazi za tobom….kako odolijevaš tim mirisima noći i kroz kožu primaš signale sa Urana, dok u mekano grlo klizi kap crvenog vina? Jesu li to slučajna poklapanja slatkog okusa vina ili ponuđene usne već ljubljene od ne znam koje žene? Oblačim pjenu povišene groznice i ustupam svoje mjesto hladnijem jutru, koje će na čelo donijeti svježu misao, pametniju od ove večeras.