Isuse! Hvala Ti za susrete,
u kojima mnogi progovoriše,
otvoriše se kao cvjetovi,
slaveći Te,
od jutarnje rose do svoga smiraja,
u sumrak,
predajući se,
jer povjerovahu,
da si među nama,
po ranama prepoznat,
da si sve:
Otac i sin.

Podložno Duhu Tvomu,
spleteno trpljenje otkri zajedništvo,
koje se podiže i uzraste,
prema Tvojim visinama.

Ne molim Te za čudo.
Molim Te za malo vremena
da se svi mogu zaustaviti,
okrenuti se za sobom,
pogledati jesu li koga pregazili,
okrznuli žureći,
jesu li propustili pomoći,
jesu li okrenuli glavu od nevolje,
jesu li vidjeli da ih netko gleda
i očekuje da mu se uzvrati pogled,
smiješak, koji znači sreću, zadovoljstvo,
jer smo se sreli, vidjeli,
jer smo se pozdravili,
jer smo, možda, u sebi poželjeli
da se ti susreti ponove,
da jedni drugima ne postanemo tuđinci
(ako nam ostaviš vremena),
da budemo svoji,
da nema tuđega,
da ne budeš samo moj Bog nego i drugih,
da ne budem vrjednija,
ako budem živa da bih to vratila.

Isuse! Ne molim Te za čudo.

http://www.katolici.org/duhovnost.php?action=c_vidi&id=9997