Zapitaš li se ikada koje je boje, zapravo, mrak, a koje svijetlost...

Kuda idu prognane duše, prognane i od ljudi i od Boga...

Nađu li ikada svoj spokoj, nađu li ga uprkos svemu što su učinili..

Ne, ne nađu!

Hoće li ga ON naći, hoće li moći mirno spavati kraj nje...

I na onom istom jastuku, gdje sam nekad ja ležala, šaptati joj da je voli..

Da, hoće!

Čovjek bez srama, stida. Čovjek koji ima sve sem savjesti...

I k tome, biće mu lijepo, biće sretan, znajući da loši ljudi uvijek najbolje prođu...

I opet će snježiti, hladne pahulje će lepršati oko tebe...

I ako malo bolje pogledaš, u daljini ćeš vidjeti jednu siluetu koja beznadno pokušava da ih uhvati...

Siluetu, jer to je sve što je ostalo poslije njega...

I ne žali je, osmijehni se...

Njoj za dušu...

-------- posvećeno jednoj uspomeni -------