Sutra ću koračati u vrevi svih živućih, koji će, obavijeni večernjom izmaglicom, okruženi mirisom krizantema, obilaziti mjesta, gdje su se zadnji puta oprostili od onih koje vole..

Neću reći, grobna mjesta, iako se to mora sročiti nekako tako.

Za mene su to samo stanice, gdje su moji najmiliji ostavili svoju prtljagu, svoja tijela, koja im za dalja putovanja nisu potrebna.

Mjesta, gdje se uvijek mogu prisjetiti, kako su njihove duše itekako žive, i ne ostaju u kamenu i zemlji.

Večeras ćemo možda biti djeca..

Slijediti neke običaje, kojima su nas razveseljavali naši roditelji ili prijatelji.

A neki će poslušati stroge glasove klera, koji sve te igrarije povezuju sa mrakom..

A Đole tako divno pjeva u svom songu o mrtvima:"Za pletenje aureola, najbolji je mrak"

I to je tako..

Bez tame, svjetlo se ne bi dokazalo i pokazalo.

A svrha ovih divnih blagdana je upravo ta:

Nerazdvojivost od svjetla, svetost svih duša, koje nam nevidljivo šapuću, kako su i one prolazile kroz tamni tunel, sastajući se sa ljepotom Ljubavi, iza zavjesa noći.

Nerazdvojivi smo od njih, oni su itakako uz nas, jer njihov dio duše u nama prebiva.

 Nerazdvojivost  gledam poput radnog zadatka, poput izvora, od kojeg nikad ne smijem dići ruke, i prestati o tome razmišljati.

Zato i smrt gledam kroz prizmu oslobađanja i rasterećenja, kao mogućnost da djelujemo još više i još dublje, na one koji ostaju iza nas.

Koliko god teško bilo fizičko razdvajanje, ono je samo trenutak, naspram vječnosti koja nas čeka kada se opet sastanemo.

I zato ću zapaliti svijeće. I ostaviti cvijet.

Ne kostima i zemlji, nego dušama mojih dragih, koje me uvijek mogu čuvati i zagrliti, kada se čini da zemaljske pomoći nema.

Jer oni to mogu.

Oni su anđeli, a mi, njihova djeca, koja ih tako gledaju..