MALO SLADOLEDA ZA DUŠU

 

Prošle nedjelje sam odvela djecu u restoran. Moj šestogodišnji sin pitao je da li bi on mogao da zahvali Bogu za hranu.

Sagnuli smo glave i on se pomolio:

 "Bog je dobar, Bog je velik! Zahvaljujem Ti za ovu hranu, a bio bi Ti još zahvalniji ako bi nam mama na kraju kupila i sladoled.  Amen!"

Ljudi u našoj blizini su se nasmijali, a neka je žena primijetila:

"Evo što je pogrešno u ovoj zemlji. Djeca danas ne znaju ni kako treba moliti. Tražiti od Boga sladoled! Ja to nisam nikada čula."

Čuvši to, mom su sinu potekle suze te me pitao:

"Mama, jesam li pogriješio? Je li Bog ljut na mene?"

Dok sam ga grlila i uvjeravala da mu je molitva bila odlična i da Bog sigurno nije ljut na njega, približio nam se neki gospodin. Namignuo je mom sinu i rekao:

 "Ja slučajno znam da Bog misli da je to bila veoma lijepa molitva."

"Stvarno?" upitao ga je moj sin.

"Da", odgovorio je čovjek, a zatim teatralno šapnuo:

 "Kakva šteta da ona gospođa nije nikada od Boga tražila sladoled! Ponekad i malo sladoleda je dobro za dušu."

Svakako, na kraju ručka kupila sam djeci i sladoled. Moj sin je malo gledao u njega, a onda učinio nešto čega ću se sjećati čitav svoj život.

Uzeo je čašu sa sladoledom i bez riječi otišao do one žene. S velikim smiješkom stavio ga je pred nju i rekao:

"Evo, ovo je za vas. Sladoled je ponekad dobar za dušu; a moja je duša već dobro."