Volim bajke, kao i mnogi ljudi, ali samo kada su označene kao fikcija u svrhu ugodnog, kratkog bijega od stvarnosti. Ona Strana je stvarnost, stvarna kao zemlja po kojoj hodamo, kao tijela koja naše duše nastanjuju i kao zrak koji udišemo. A istina o Onoj Strani mnogo je uzbudljivija, utješnija, nježnija i osnažuje više nego što bi to ikada mogla učiniti ijedna bajka.Međutim, radije nego da vas zamolim da mi vjerujete na riječ, pretpostavit ću da ste sumnjičavi kao i ja, i provest ću vas kroz šezdeset tri godine putova i povremenih zaobilaznica, koji su me doveli do istine tako da svi možemo krenuti na kružno putovanje po Onoj Strani neustrašivom, pouzdanom radosti.
Rođena sam s naslijeđenim, Bogom danim darom vidovitosti u Kansas Cityju, država Missouri, 19. listopada 1936. godine. Ni moj dragi tata William L. Shoemaker, ni moja, ne tako draga, majka Celeste nisu bili vidoviti. Taj je dar preskočio taj naraštaj i prešao izravno s moje voljene, vrlo nadarene vidovite bake s majčine strane Ade Coilin na mene. Baka Ada bila je moja mentorica, moja inspiracija i neprestan izvor uvjeravanja da biti vidovit nije zastrašujući teret, kako sam često mislila. Ona je uobičavala reći: "Ti si jedina u našoj obitelji koja se ikada pobunila protiv ovoga dara". Imala je pravo. Sve dok ga nisam razumjela i otkrila da ga mogu upotrijebiti kako bih pomagala ljudima, bio je to jedan od darova kojeg bih se vrlo rado
odrekla. Baš kao što se Bogom dan dar za glazbu može iskazati na različite načine, od pjevača do skladatelja, od glazbenika do dirigenta, posebnost vidovitosti mijenja se u raznim naraštajima moje obitelji. Neki od govori i čuje preko nas dok neki drugi među nama, uključujući baku Adu i mojeg vidovitog sina Christophera, to ili ne mogu ili ne žele. Nekolicina mojih predaka i moja nevjerojatno darovita unuka Angelija imaju psihokinetičku moć, a to je psihička sposobnost upravljanja opipljivim predmetima. Ja nemam tu sposobnost, kao ni Christopher, koji je Angelijin otac. Varijacija ima još mnogo, ali bit ostaje ista: čak kad su previše mladi da bi razumjeli što se događa, vidovnjaci u mojoj obitelji imaju mnoge, neosporne susrete s Onom Stranom u ovom ili onom obliku.
Većina mojih vidovitih iskustava u djetinjstvu bila je vizualna. Imala sam pet godina kada sam na obiteljskoj večeri vidjela lica obiju mojih prabaka kako se tope, kao da im se koža polako slijeva po vratovima poput lave, ne ostavljajući za sobom ništa do golih lubanja. U dva tjedna obje su umrle i dok mi baka Ada nije objasnila te vidovite vizije, naime da jednostavno imam sposobnost vizualizirati vidovitu informaciju, bila sam uvjerena da sam ih na neki način ubila. U tim sam godinama otkrila da imam odvratnu, nehotičnu sposobnost vidjeti ljude iznutra, kao trodimenzionalna rendgenska zraka, u punom koloru. U djetinjstvu, kada bi neki majstor ili obiteljski prijatelj došao u našu kuću, vidjela bih bolesnu jetru ili tumorom zahvaćeno plućno krilo kako pluta po dnevnoj sobi. Nisam mogla zamisliti život u kojem bih gledala lica koja se rastapaju i organe zahvaćene bolešću, pa sam se požalila baki Adi, jedinoj osobi koja me razumjela. Naučila me da, kao što nam je Bog dao ovaj dar, on nam može pomoći i da ga usavršimo. "Zamoli ga neka ti ne pokazuje ništa što ne možeš podnijeti", podučila me. Tako sam učinila i On je odgovorio na molitve uplašena djeteta. Vizije su se i dalje pojavljivale snažne i intenzivne, ali su od tada same slike uvijek bile mnogo primjerenije godinama.
Na primjer, samo nekoliko mjeseci poslije, tjedan dana prije Noći vještica, moja prijateljica Pam iz razreda došla mi je pokazati svoj kostim vještice od papira, koji je trebala nositi te godine. U trenutku kada stala na vrata "vidjela" sam je okruženu plamenom, kao da je imala auru od vatre. Nisam znala što to znači, ali bila sam sigurna da mi je draže vidjeti to nego kako ju je progutala vatra, kako joj je koža opečena i pougljenjena. Pam se okretala po sobi u punoj vještičjoj opremi kad se zavrtjela previše blizu rešetke kamina i odjednom se njezin papirni kostim zapalio i planuo. Ne razmišljajući, bacila sam je na pod, omotala oko Pam sag i ugasila vatru prije nego što su moji roditelji uspjeli uletjeti u sobu čuvši njezine prestravljene krikove. Moja vidovita vizija Pam okružene plamenom bila je manje zastrašujuća od lica koja se tope i bolesnih organa, što sam prije viđala, i nije se samo pokazala točnom, nego sam uvjerena da je izoštrila moja osjetila I umjesto da me uhvati panika uspjela sam pomoći svojoj prijateljici kada je, samo nekoliko minuta poslije, vizija postala stvarnost.
Bila sam tinejdžerica kada sam "vidjela" svoju prijateljicu Joan kako je snažno udarila glavom o komandnu ploču plavog automobila. Ispričala sam joj to i preklinjala je neka se drži dalje od plavih automobila. Nekoliko dana poslije toga automobil njezinog dečka pokvario se i on je posudio plavi automobil svojih roditelja za spoj s Joan te noći. Na sreću, ona me znala dovoljno dugo da moje upozorenje shvati ozbiljno, zapravo je počela ulaziti u automobil, ali se predomislila rekla mu da ne može ići. Nekoliko sati kasnije plavi se automobil "omotao" oko električnog stupa. Vozačeva je strana bila tek neznatno oštećena, ali je suvozačevo sjedalo, na sreću prazno, bilo potpuno uništeno.
Duhovi, koji su stalni dio moje stvarnosti već šezdeset tri godine, nikad nisu u meni izazivali strah. Počeli su me posjećivati noću u ranom djetinjstvu. Nikada neću zaboraviti kako sam ležala u krevetu u mraku i gledala kako jedan za drugim obrisi dobivaju oblik dok gotovo nisu potpuno ispunili sobu. Kao da se svijetom duhova proširila vijest: "Ako želite biti viđeni, kod Silvije je zabava." Nikad me nisu plašili niti mi obraćali previše pozornosti, jednostavno su se družili i bavili svojim poslom dok se ne bi razdanilo, kada su mi brzo postajali nevidljivi. I ponovno sam se požalila baki Adi, a ona mi je mirno dala bateriju za krevet. Opalilo je, hvala Bogu. Do danas ne mogu spavati u potpuno mračnoj sobi, jer istog se trena počinje puniti duhovima. Kao dijete to me zastrašivalo. U odrasloj dobi jednostavno su mi dosađivali, to je kao da imate gomilu nepoznatih tajanstvenih gostiju koji se okupe oko vas svaki put kad vam glava dodirne jastuk.
Moj vidoviti sin Chris i ja odveli smo moju jako vidovitu sedmogodišnju unuku Angeliju u kino na film "šesto čulo" i budući da svi mi vidimo duhove, bili smo oduševljeni kako je precizno prikazana jedna od naših stvarnosti. Poželjeli smo da je dječačić u filmu proveo više vremena potičući duhove oko sebe da razumiju da su mrtvi i krenu prema svjetlu na Onoj Strani, ali to je drugi problem za jedno od sljedećih poglavlja ove knjige. Film me podsjetio na gotovo zaboravljen događaj kada sam bila vrlo mala djevojčica, a moja je baka Ada izgubila metalnu kutiju s važnim, osobnim dokumentima. Prije nego što mi je to spomenula, tražila ju je posvuda, a ja sam jasno vidjela malenu neprivlačnu ženu, moju prabaku, kako se poslije pokazalo, kako pokazuje prema poleđini golemog pisaćeg stola u njezinoj sobi. Rekla sam to baki Adi, uzbuđena zbog rijetke prilike kada sam duha vidjela ja, a ne ona. Moja se baka tada sjetila da je ona, prije nego što su radnici taj golemi pisaći stol postavili na mjesto uza zid, iza njega ugurala sef, smatrajući da je ondje posve siguran. Za tu uspomenu I općenito vrlo dobro prikazan život kroz doživljaj vidovitog djeteta zahvaljujem "šestom čulu".
Čujem vas kako kažete: "Koje dijete ne vidi sjene kako se noću kreću po sobi?" Istina! To nije tako neobično. Ono što je neobično jest da roditelji noćne strahove svoje djece ne shvaćaju ozbiljno. Roditelji obično upale svjetlo i kažu uplašenom djetetu: "Vidiš? Ovdje nema ničega. Prestani izmišljati i idi spavati." Ali sljedeći put kad se nađete u takvoj situaciji sa svojim djetetom, molim vas, imajte na umu sljedeće činjenice. Prije svega, moja duhovna savjetnica Francine, koju ću vam poslije temeljito predstaviti, odlučno tvrdi da je 'mašta' jedna od najnesretnijih riječi, zato što služi kao izgovor za mnoge događaje koji zaslužuju pomnije promatranje. Drugo, najvidovitija bića na ovoj zemlji su djeca i životinje pa umjesto da proglasite izmišljotinom to što vaše dijete tvrdi da vidi, potaknite ga neka vam ispriča što je doživjelo i pozorno ga slušajte. Bit ćete iznenađeni koliko vas djeca mogu naučiti o svijetu duhova i Onoj Strani ako im dopustite.
Uskoro, na moju žalost, došlo je vrijeme kada sam mogla duhove jasno vidjeti na danjem svjetlu baš kao i u mraku. Oni bi se bezbrižno motali uokolo po sobi punoj ljudi i čini se da ih nitko nije primjećivao, osim mene. Dvije bi se dimenzije preklapale, a obje su bile jednako stvarne pa sam se na kraju prestala mučiti zapitkujući svoje roditelje ili sestru: "Vidiš li ...?" Odgovor je uvijek bio negativan, pa zašto onda po milijunti put potvrđivati i njima i sebi da nisam obično dijete? Ako baka Ada nije bila prisutna, jednostavno sam šutjela i osjećala se kao "izvanzemaljac".
Jedne se večeri obitelj okupila u dnevnoj sobi prisjećajući se dragih umrlih rođaka, kada sam ugledala obris muškarca iza lijevog ramena bake Ade. Sjedila sam na podu uz njezine noge i šapnula joj: "Bako, tko je muškarac iza tebe?" Za razliku od ostatka skupine, ona se nije začudila: "Koji čovjek?" ili "Nema nikoga iza tvoje bake, Sylvia, prestani!" Jednostavno je pitala: "Kako izgleda?"
Rekla sam joj da je visok, s crvenkastom kosom i malim, okruglim naočalama od žice, a oko vrata je imao konopac s trubom na kraju, kojom je slušao pluća ljudi. Baka Ada je zasjala, odmah je prepoznala svojeg ujaka Jima, liječnika koji je umro prije dvadeset četiri godine, 1917., tijekom epidemije gripe. Bilo joj je drago što zna da je on tamo, a ja sam bila sretna što sam, vidjevši ga, njoj omogućila ponovni susret. Bila je to izvrsna potvrda moje vizije i prvi put, sjećam se, povjerovala sam da je ta "vidovitost" možda ipak dar, a ne teret ako mogu izmamiti takav osmijeh osobi koju toliko volim.
U vrijeme kad su me okruživali svi ti duhovi postala sam znatiželjna odakle su došli pa mi je baka Ada počela pričati o Onoj Strani. Objasnila mi je da kada završi život na ovoj zemlji, naš vječni duh napušta naša tijela i odlazi Doma, Bogu na mjesto nezamislive ljepote, pune boja i glazbe i čiste sveobuhvatne ljubavi.
Duhovi nisu dolazili da me povrijede, došli su samo u posjet s One Strane i zbog dara koji smo ona i ja dijelile, mogli smo ih vidjeti kada drugi nisu. Mislila sam kako su njezine priče o Onoj Strani čarobne. Ali, također sam mislila kako zvuče previše dobro da bi bile istinite. Ona je vjerojatno samo pokušavala svijet duhova i život nakon smrti učiniti ljepšim i sigurnijim kako bi umirila svoju nadarenu, osjetljivu, zbunjenu unuku koju je obožavala. Tako sam ja slušala obožavajući je zauzvrat, premlada da shvatim da moja duša tiho odjekuje istinom svake riječi koju je izrekla.
Iskreno rečeno, nisam previše marila za Onu Stranu i vječnost duše kada sam bila dijete. Bila sam previše zauzeta: neumorno znatiželjna, hiperaktivna i otvorena, voljela sam oca i baku te bezuspješno pokušavala razumjeti svoju psihički bolesnu majku i uvijek, baš uvijek "znajući što se događa", neovisno o tome jesam li to željela ili ne.
Znala sam tko zove i prije no što je telefon zazvonio ili tko je pred vratima i prije no što je netko zakucao. Objavila sam iznenadnu smrt djeda s tatine strane baš kada je tata uletio u kuću kako bi nam priopćio tu vijest. Jedno popodne, usred filma, izbezumljeno sam izvukla oca iz kina vrišteći kako moja mlađa sestra Sharon ne može disati. Kući smo stigli upravo na vrijeme da je hitno odvedemo u bolnicu kako bi je liječili od dvostruke upale pluća. Znala sam što će se dogoditi, dobro ili loše, mojim prijateljima i učiteljima. Znala sam, a da mi to nikad nitko nije rekao, da postoji i kako izgleda plava žena koju je tata potajno zvao kada je mislio da svi spavamo. (Usput, nisam ga optuživala. Do danas, iako moj otac nikada nije napustio moju majku, još uvijek vidim tu "drugu ženu" i smatram je dijelom obitelji.) Imala sam sedam godina kada je Ona Strana za mene postala izrazito osobna i kad mi je zauvijek promijenila život. U svojoj sam sobi češljala kosu, igrala se svojom baterijskom svjetiljkom i pokušavala zanemariti snažan osjećaj da je netko, koga nisam mogla vidjeti, u blizini, da me gleda. Odjedanput je gotovo zasljepljujuće svjetlo baterije naraslo, proširilo se i pojačalo sve dok sobu nije ispunilo čistim bijelim sjajem, a iz sredine svjetlosti ženski je glas rekao: "Dolazim od Boga, Silvija. Nemoj se bojati!"
bglavac
edin.kecanovic
