Strijelac je ipak Vatra, nema on strpljenja. Ima ljubavi, sposobnost prihvaćanja, želje za novim, i to mu omogućuje da otvorena uma proputuje našim ne tako bijelim svijetom i prikupi znanje. Po povratku će vas ščepati za ruku i u deliriju vrištati Znam sve! Moraš ovo čuti!

U redu Strijelče, slušamo. I dok slušamo, dobri smo ti. Ali ti si proživio to putovanje, stojiš na kraju puta, opijen svojom veličanstvenošću, sposobnošću, pameću, moralnom nadmoći. Mi smo na početku. Da li bismo možda, hm, mogli saznati, kako da dođemo do toga do čega si ti došao? Korak po korak? Recimo, kako si započeo putovanje, koji je bio, hm, prvi korak? Strijelče? Hm, oprosti, slušaš li nas?

Strijelac je počeo pričati. Ali odgovor nije dao. Dobili smo novo predavanje, filozofiju, ali od praktičnih savjeta ništa. Mnogi su ga zaslijepljeno gledali i previdjeli činjenicu da ono što su tražili, nisu dobili. Strijelčeva vatra je tako jaka, da kad je u zanosu, kad priča o svojim putovanjima, on hrani druge ljude. Mi smo se hranili njegovom euforijom i zaboravili na sebe. Srećom, postojao je jedan među nama koji je bio navikao na glad. Na oskudicu. Na poteškoće. I odlučio je na taj put o kojemu je čuo od Strijelca krenuti sam. Bio je to Jarac.

Krenuo je otpočetka, makar je znao da postoji vrh, daleki, visoki vrh, i da ga otamo netko gleda. Netko je već tamo. Netko je već postigao ono za čim je on tek krenuo. Ali Jarac ima strpljenja raditi male korake da dođe do vrha. Jer on je graditelj, ljubitelj strukture. I on će zapamtiti svaki mali korak koji je potreban za uspjeh, da bi ga izgradio iznova i iznova.

A kad se vrati s vrha, kad izgradi ono o čemu su mu pričali, imat će odgovore na naše Kako? I reći će. No ako nije posebno razgovorljiv, samo ga trebamo promatrati iz daljine, posmatrati svaki njegov korak. Tu leže odgovori na naša pitanja.